‘Imao sam posao, novac i stanove, a sada sam ostao bez ičega’. Bio je kraj prosinca kada je 68-godišnji Splićanin izišao iz bolnice nakon što se liječio od posljedica moždanog udara. Bez kune u džepu, posvađen s obitelji, samo s vrećicom osobnih stvari u ruci.
”Sjećam se, taman je počeo štrajk liječnika, ispred bolnice gomila njih u mantilima, svuda oko mene televizijske kamere, a ja na vjetrometini, više nemam kamo… Iz obiteljske kuće otišao sam prije dvije godine, kada sam ostao bez posla, a za podstanarinu više nisam imao. Nazvao sam prijatelja da dođe po mene, dao mu vrećicu na čuvanje i proveo svoju prvu noć kao beskućnik na autobusnom kolodvoru. U neko doba noći došla su dva policajca i pitala me koji autobus čekam. Rekao sam im da čekam da se otvori Centar za socijalnu skrb.
Nakon toga završio sam u Prihvatilištu za beskućnike Udruge Most na Zlodrinoj poljani, a uskoro i u njihovoj stambenoj zajednici na Mejašima. Tu sam, znači, malo duže od četiri mjeseca i ne znam do kada će ova situacija potrajati. Ali, eto, dobra je vijest da me je obitelj za Uskrs pozvala na ručak, da sam se nakon dvije godine pomirio sa kćerkom, da mi se sin zaposlio, a i meni je obećan nekakav posao”, ispričao je svoju tužnu priču Splićanin i svjetski putnik za Slobodnu Dalmaciju.
Ne stidi se, govori, svoje situacije, poznanicima otvoreno govori gdje sada živi, ali mu takva vrsta “reklame” zbog obitelji ne treba. A kako je uopće postao beskućnik?
Krive procjene i dijeljenje novca učinili svoje
Kaže da je odlično zarađivao i da je proputovao pola svijeta. Međutim, život na desetke adresa, u četiri europske zemlje, čak pet brakova u kojima je dobio četvero djece, dijeljenje novca svima okolo, ali i neke krive procjene, učinili su svoje. Njegov pokojni otac, trgovac nekretninama, svojevremeno je imao čak pet kuća po Splitu, da je Toni u djetinjstvu imao i kućnu pomoćnicu.
”Nakon što mi je majka umrla 1964. godine, a i moj se pokojni otac četiri puta ženio, izgubio sam s njim svaki kontakt. Stopirao sam od Splita do Rijeke, a onda se prebacio u kamp za izbjeglice u Trstu. Trebao sam otići u Kanadu, ali sam se odlučio za Švedsku. Tamo sam našao posao, radio sam kao meštar i oženio se Šveđankom s kojom imam sina.
Nakon razvoda odlazim u Dansku, gdje sam održavao brodske mašine i odlično zarađivao. Ženim se po drugi put, ovaj put Norvežankom, i u tom braku dobivam kćer. Nakon nekoliko godina puca i taj brak, a ja se nakratko vraćam u Split, gdje se ženim po treći put. Taj brak je potrajao svega šest mjeseci, nakon čega se opet ženim i u braku ostajem devet godina. U ta dva braka nisam imao djece, a kroz cijeli taj period sam plovio. Uglavnom sam radio na istoj kompaniji, više sam mijenjao žene nego brodove. Ali, prema svim ženama sam bio fer, ništa im nije falilo dok su živjele sa mnom. Zadnji put sam se oženio 1988. i praktički sam još uvijek u tome braku. Sve je štimalo do pred dvije i pol godine, kada je moja kompanija propala, a ja ostao bez prihoda”, zaključio je svoju životnu priču ovaj živopisan Splićanin. piše
