Pomažu mi dobri ljudi. Žarko Hrgić (61) već osmu godinu živi u špilji kraj Zenice. Čeka 65. godinu, nakon čega će dobiti dvije mirovine, jednu iz Njemačke, drugu iz BiH.
Špilja je zimi topla, ljeti je malo u njoj hladno jer takav je kamen. Zimi imam problema s vodom jer se snjegovi tope i procjeđuju, kaže nam o niskim temperaturama Žarko Hrgić (61) iz Zenice u BiH.
On već osmu zimu provodi u špilji, bivšem skladištu staroga kamenoloma
– Radio sam u Njemačkoj, radio ovdje u Željezari i sad čekam 65. godinu. Kad je navršim, dobit ću dvije penzije. Jednu iz Njemačke, drugu iz BiH. Onda ću smisliti nešto pametno pa sebi riješiti stambeni problem – kazuje Žarko. Iz Njemačke je morao otići jer je više puta bio progonjen iz te zemlje zbog ilegalnog boravka. Vratio se u Zenicu nakon rata pa nije imao kamo jer je svoj stan bio prodao. Neko je vrijeme živio u stanu u privremenom smještaju, ali su mu ga uzeli. Špilju je prije tridesetak godina našao kad je išao na obližnje kupalište, ali tad nije ni slutio da će ona postati njegov “dom”.
S njim živi desetak pasa, koji su mu najbolji i najvjerniji prijatelji
– Oni su mi sve, moje društvo, moj razgovor, moja radost. Ništa od onoga što sam im do sada rekao nikome nisu rekli – šali se Žarko.
Prije tridesetak godina imao je obitelj, ali je nakon razvoda sve krenulo nizbrdo. Kaže da ima sina, ali nažalost, s njim ne komunicira. Voli ovaj svoj neobični “dom” premda je prije tjedan dana bilo ekstremno hladno. Znao je, veli, da će biti teško živjeti u takvim uvjetima, ali to je sam odabrao. Nije da ne voli ljude, jer svaki dan odlazi do Zenice, ali nekako se bolje osjeća sa psima.
– Do grada najviše idem zbog njih jer mi dobri ljudi daju hranu za njih, ne mogu ih držati gladne – govori Žarko. Drvena vrata na ulazu u špilju okovana ledenicama jedini su ukrasi njegova neobičnog doma. Bila su tu hrastova vrata, no netko ih je skinuo i odnio.
– Unutra ne ložim vatru, osim kad moram sebi nešto skuhati ili psima zagrijati hranu – kaže nam. Kad padne noć, sve se smiri, čuje se samo žubor vode i rijetka ptica.
– Nekad gledam prema Zenici dok svjetla žmirkaju, razmišljam o toplom domu, pa me obuzme sjeta, ali ipak volim što sam ovdje jer nemam nikakvih problema. Čovjek s čovjekom uvijek nađe nesporazume i onda je bolje biti sam – kaže na kraju Žarko.
Žarko živi uz Babinu rijeku
Zaledilo se: Žarko pred ulaznim vratima svojeg doma. Nedavno mu je netko odnio hrastova vrata, pa je morao postaviti nova.
S ljudima su samo neki nesporazumi
Sjeta: Žarko se zasad dobro drži. Nudili su mu skupni smještaj, ali je odbio. Zazire od ljudi jer, kaže, ljudi uvijek nađu neke nesporazume.
Zbog pasa odlazi među ljude
Hrana: Žarko često ode do Zenice da bi prikupio hranu za svoje najbolje prijatelje – pse. S njima se najbolje osjeća. Njima i podgrijava hranu. piše
