Nažalost, Dinamo zbog egzistencije mora prodavati igrače i to moramo razumjeti, a onda je teško nešto veće napraviti, kaže Zajec.
Ako netko s pravom nosi ime legende našeg nogometa, pogotovu Dinama, onda je to Velimir Zajec. Upisao se u red najvećih još 1982. kad je kao kapetan vodio plave do naslova prvaka bivše države, potom je bio u Dinamu sportski direktor, par puta trener.
I gledajući neke stare fotografije, nije e fizički puno promijenio, znatno manje nego većina nas koji se dugo znamo.
Svi su “u banani”
– Pa nisam valjda i tada imao škembu? A dobro, u faci sam gotovo isti, ćelav sam bio i tada kao što sam i sada – uz smiješak će Zajec, kojeg su mnogi pozdravljali dok smo sjedili u omiljenom mu kafiću u središtu grada.
Nema ga puno u medijima iako se njegovo mišljenje uvijek cijenilo.
– Nisam zanimljiv, a nisam ni kao Ćiro koji je uvijek dostupan medijima. Taj je čovjek nevjerojatan, svaka mu čast na svemu tome. I to je O.K., ali svatko ima svoj način života, moj je malo drukčiji – kaže Zeko.
Još živite na relaciji Zagreb – Draganić – Atena?
– Da, nešto sam više u Ateni, cijelu zimu sam bio tamo, a kad sam u Hrvatskoj, malo sam u gradu, a više u Draganiću. Sve više razmišljam o trajnijem odlasku u Atenu, ne mogu stalno putovati, naporno je to, moram se srediti. Zdravlje je sada u redu, iako kad imate više od 60 godina, nikad ne znate kad ćete “eksplodirati”. Malo šetam, u Ateni svaki dan 45 minuta, to je najbolja rekreacija za mene.
Čime se bavite?
– Imam nekakve poslovne kombinacije u Ateni, vjerojatno ću s partnerima napraviti nekakav sportski “laboratorij”, ništa posebno. I zbog posla bih morao imati trajnu bazu.
A nogomet?
– Ništa. Pa ne mogu više igrati, ha-ha. Kad sam u Ateni, igram dvaput tjedno s nekakvim “invalidima”. Tu i tamo mogu malo potrčati, ali s obzirom na kile, ne baš puno.
Radili ste u nogometu i druge stvari, a ne samo igrali, bili ste trener, pa sportski direktor Dinama, Panathinaikosa, Karlovca, menadžer Portsmoutha…
– Te rukovodeće stvari rade sada neki drugi… – kaže Zeko.
No, i kad je u Ateni prati našu ligu i hrvatski nogomet.
– Gledam gotovo sve naše utakmice, ali više uživam u engleskoj i španjolskoj ligi. Iako, HNL je zanimljiviji nego što je bio, pogotovu to jačanje Rijeke pa onda i Osijeka pridonijelo je poboljšanju. Nažalost, Hajduk se još traži. No, borba Dinama i Rijeke, u kojoj plavi nisu deset kola prije kraja osigurali naslov, donijela je neizvjesnost, liga je postala zanimljivija. Nažalost, to nije značajnije vratilo navijače na tribine. Pa ni ja nisam bio na utakmici u Maksimiru deset godina, a onda sam otišao na Juventus. Stadion je jadan, nevjerojatno je da ni grad ni država nisu ništa napravili po pitanju nogometne infrastrukture u Hvatskoj, to je sramota. Ali, ni u Grčkoj baš ne idem na utakmice, bio sam jednom i Panathinaikos je bio užasan. U tom mojem bivšem klubu nije dobro, preuzela ga je udruga navijača, slično kao i Hajduk, a to jednostavno ne funkcionira.
U Rijeci ima i rezultata i gledatelja.
– Da, Rijekin je model dobar, privatni kapital i dobar odnos s navijačima pokazuju da se može kod nas i privatno napraviti dobar klub. I dobro je što Dinamo nije bodovno pao, pa je sad Rijeka zbog toga vodeća, već su se Riječani digli i osvojili više bodova od plavih. A čini se da će se o raspletu odlučivati u međusobnim utakmicama. Bilo bi jako zanimljivo da se u zadnjem kolu o svemu odlučuje, tada bi i Maksimir bio pun.
BBB su se vratili iako ih nema kao nekoć, no ostali navijači i građani ne vraćaju se u Maksimir.
– Klima oko nogometa nije najbolja, i ne samo oko nogometa pa ni samo oko sporta, riječ je o klimi u društvu. Ljudi su umorni, kriza je ostavila financijske probleme, imamo 300.000 blokiranih… Od 600 ljudi koje sam sreo, ne znam je li ijedan rekao da nije “u banani”. Nogomet bi trebao biti praznik, veselje, a ljudi su smrknuti, jedva spjajaju kraj s krajem. Nisu samo kvaliteta nogometa i odnosi u nogometu razlog što malo ljudi dolazi na utakmice. Nije naša liga najbolja na svijetu, ali je sigurno bolja nego prije par godina.
Zajec nije u Dinamu, ali Dinamo je u Zajecu, i kad je tu i kad nije, on je plavi i prati što se događa, prati i samu momčad, koja vjerojatno nikad neće dostići ono što se slavi, 50 godina od osvajanja Kupa velesajamskih gradova. Doduše, plavi ulaze u Ligu prvaka, ali ništa više od toga.
– Ove godine bilo je dramatično, kad ne zabiješ ni gol, onda je to jako negativno. Jedan je od razloga tome što Dinamo stalno mijenja igrače, nema standardnosti, nema kontinuiteta. Liga nije dovoljno jaka za prave testove. Puno je bilo talenata ovdje, ali puno ih je i otišlo i onda je teško složiti momčad. U moje trenersko vrijeme otišao je Mandžukić uoči najvažnijih utakmica, uoči ove Lige prvaka, kad je Cico bio trener, otišli su Pjaca i Rog. Žao mi je što je Cico otišao iako je ušao u Ligu prvaka, prelako ga se potrošilo.
Što je u Dinamu drukčije od dana kada ste vi bili u klubu?
– Uvijek, još od 1989., pa i poslije kad sam dolazio u klub, bilo je financijski teško, uvijek smo se borili s novcem, posuđivali, osim u vrijeme kad je predsjednik bio Martin Katičić, onda je bilo solidno financijski, onda smo složili i momčad koju sam kasnije vodio u Ligi prvaka, s Vidukom, Prosinečkim, Ladićem, Jurićem, Marićem, Krznarom, Tokićem, Rukavinom…, sve su to bili odlični igrači i domaći dečki. Malo je danas problem kod Dinama i što je previše stranaca, koliko god da dođe kvalitetan igrač, treba mu vremena da prihvati mentalitet kluba, koji je najpoznatiji po tome što stvara igrače. Danas je Dinamo financijski stabilan, ali bez prodaje igrača ne bi bio, tako da se vrtimo u krug.
U zadnjih nekoliko utakmica sadašnji trener Petev igrao je s puno domaćih igrača, godinama nije bilo tako.
– Meni je to logično jer imamo talentirane igrače. No, morate znati da igrač sa 17 godina nije gotov igrač, da mu treba iskustva, sazrijevanja, ima previše amplituda. Idealno bi bilo da prosjek momčadi bude 25-26 godina, a to je nemoguće. Jer, tko god iskoči, odmah ga se proda. To je borba za egistenciju kluba i to moramo razumjeti iako je šteta, bez kontinuiteta momčadi ne može se ništa, čak je bolje imati kontinuitet i s malo manje kalitetnim igračima. A i treba kontinuitet struke, pogotovu sportskih direktora, koji moraju imati viziju i bar dva mandata moraju voditi sportsku politiku te biti autoriteti treneru i igračima, ali i upravi.
Kek nije stranac
Jeste li za strance na klupi naših klubova, imali smo ih četvoricu, no Pacult je u Cibaliji postao bivši?
– Prvo, Matjaž Kek nije stranac, čovjek poznaje mentalitet, jezik, odnose snaga i dobro radi, Rijeka je s njime pogodila, te njegove četiri godine u Rijeci i Hrvatskoj su za Guinnessa. A stranac koji ne poznaje mentalitet, jezik i odnose, teško može voditi naš klub, s time da mi imamo puno dobrih trenera. Klubovi dovode stranog trenera ne bi li se odmaknuli od nekakvih lobija, ali to je nemoguće, ti lobiji su prejaki i ipak utječu na stranca kao i na našeg trenera.
Reprezentacija nam se vratila u puni Maksimir, nakon pobjede nad Ukrajinom bilo je razloga za zadovoljstvo.
– Važno je da smo osvojili bodove, to je najvažnije u utakmici u kojoj smo mi ipak bili pod većim pritiskom nego Ukrajinci, koji su me dosta razočarali, pogotovu njihova zadnja linija, desni bek i stoper. Modrić u sredini i Vida u obrani držali su našu reprezentaciju. Ono što nije baš dobro, to su naši bekovi, Jedvaj na toj poziciji ipak nije toliko doma, a Pivarić je imao stanke i mislim da nije baš zlatno rješenje.
Tko bi bio bolje rješenje?
– Nije to moj posao, lako je nama sad ovako sa strane mudrovati – kaže Zajec koji je pohvalio ugođaj u Maksimiru.
– Svaka čast policiji i politici, obavile su svoj posao kako treba i konačno smo imali pravo nogometno okruženje, pobijedili smo, ali se ne smijemo opustiti jer nas tek čekaju tri najteža gostovanja. Možda bi izbornik mogao razmisliti o promjeni sustava ako već igra s Mandžukićem i Kalinićem, ovako je Mandžo daleko od gola, možda da pokuša s 4-4-2, iako nije lako mijenjati sustav. U susretu s Ukrajinom falio mi je Perišić, proboja po boku je malo kad ga nema, to više kad ni bekovi nisu probojni – zaključio je Zajec. piše
