‘Sada još teže podnosimo gubitak najbližih, evo koje stvari ne biste trebali govoriti onima koji tuguju’

U ovom teškom razdoblju zbog epidemije koronavirusa na posljednjim ispraćajima mogu biti samo najuži članovi obitelji, a ponekad ni oni, ako su u samoizolaciji, ne mogu biti prisutni na pogrebu i vjerskom obredu. Nema misa zadušnica, vijenaca, cvijeća, svega onoga što je inače uobičajeno na posljednjim ispraćajima pokojnika. Nema ni podataka o ispraćajima, to su samo neke od mjera Kriznog stožera.

Kako se s time nositi, pitali smo prof. dr. Lidiju Arambašić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, autoricu knjiga i stručnih radova o toj temi. Osim toga, prof. dr. Arambašić održala je velik broj stručnih edukacija, stručnih i javnih predavanja o toj temi, a u svojoj je profesionalnoj karijeri pružala stručnu podršku velikom broju ljudi koji žaluju.

Kako je ljudima koji sada dožive gubitak najbližih?

– Sigurna sam da se u današnje vrijeme teže podnosi gubitak najbližih i zbog toga što su nam epidemija koronavirusa i zbog nje uvedene mjere već poprilično istrošile zalihe snage, pojačale nestrpljivost, neizvjesnost, strah i zabrinutost, oslabile načine suočavanja sa stresom, a istodobno su nam jako osiromašile izravne kontakte s ljudima kojima smo se inače obraćali za pomoć i podršku. Smrt nekog bliskog i važnog uvijek je prerana i izaziva nevjericu – neovisno o životnoj dobi umrloga i uzroku smrti. Ističem da sve to vrijedi i za kućnog ljubimca koji je bio član obitelji, dakle netko također blizak i važan.

Pogreb je svojevrsni ritual opraštanja od preminulog koji je sada sveden samo na obitelj. Nedostaje li prisutnost onih koji su pokojnika poznavali, bili bliski bližoj obitelji?

– Iako je pogreb svim ljudima visokostresan događaj, on ima važne psihološke dobrobiti: pomaže u shvaćanju stvarnosti gubitka, omogućuje izražavanje misli i osjećaja o umrlome, odraz je važnosti života umrloga te okuplja članove socijalne mreže pokojnika. Iako mnogi tugujući jedva izdrže pogreb i on ih zna dodatno jako pogoditi, nakon određenog vremena obično shvate koliko im je on, zapravo, bio i vrsta podrške, kao što je to i tradicionalni odlazak u kuću obitelji pokojnika, izražavanja sućuti, mise zadužnice. Kad je, zbog epidemije koronavirusa, nužna izolacija od drugih, svi spomenuti rituali svedeni su na minimum ili ih uopće nema. Zbog tih ograničenja bliske osobe koje su bile u bolnicama, ustanovama za starije i nemoćne ili u drugim institucijama boravile su tamo bez mogućnosti posjeta svojih bližnjih, a neke od njih su umrle a da se njihovi voljeni od njih nisu mogli postupno oprostiti. Sve je to sigurno dodatni izvor stresa za tugujuće ljude i, nažalost, bit će im otežavajući pratitelj u procesu tugovanja koji ih čeka. Zbog ranije opisanog izostanka rituala opraštanja od pokojnika, pokušajte ih organizirati online, nađite mjesto u stanu gdje ćete moći privremeno “razgovarati” s pokojnikom (kao što biste to činili na groblju), skuhajte neko pokojnikovo omiljeno jelo i tako ga se dodatno prisjetite, pišite mu pisma.

Kako proći kroz proces tugovanja u ovim okolnostima?

– Većina ljudi “izađe” iz procesa tugovanja bez (većih) posljedica, i to zahvaljujući vlastitoj otpornosti i snazi za preživljavanje teških događaja. No, prolazak kroz taj težak proces bit će olakšan uz djelotvornu podršku drugih ljudi. Svima tugujućima zajedničko je da im nakon gubitka treba strpljenje (vlastito i tuđe), osjećaj da ih drugi razumiju, da im žele pomoći i da uvažavaju njihove osobitosti (npr. brzina, trajanje, način oporavka). Važno je zapamtiti četiri činjenice o procesu tugovanja: 1) ono uvijek traje dulje nego što bismo željeli (zbog boli koju osjećamo, htjeli bismo da prođe odmah/jako brzo), 2) to je skokovit proces (postoje razdoblja poboljšanja i pogoršanja stanja), 3) nema unaprijed određenog trajanja tugovanja, već to ovisi o pojedincu i njegovoj okolini i 4) ljudi na vrlo različite načine prolaze kroz proces tugovanja, a moguće teškoće u tome potječu od samih tugujućih i od ljudi iz okoline (npr. požurivanje, optuživanje, vrednovanje reakcija kao univerzalno dobrih/loših i slično).

Marko Todorov / CROPIX

Kako sada možemo dati podršku onima koji tuguju zbog gubitka najbližih?

– Svima tugujućima zajedničko je da im nakon gubitka treba vrijeme, strpljenje, osjećaj da ih drugi razumiju, da im žele pomoći i da uvažavaju njihove osobitosti. Tugujućima često ne zadovoljavamo te potrebe jer im u najboljoj namjeri i u iskrenoj želji da im odmah/što brže uklonimo bol i patnju govorimo ono što im najčešće ne olakšava stanje u kojem se nalaze (a često ga i pogoršava). Dakle, nemojte govoriti (osobito ubrzo nakon gubitka osobi koja je izgubila nekog bliskog) ovo: nemoj plakati, nemoj se (tako jako) žalostiti, morate biti jaki radi X. Y.; nemoj pred roditeljima, suprugom, djecom… plakati, pokazivati koliko ti je teško. Nemojte ni govoriti: “Nemojte stalno misliti na to. Mislite na nešto drugo”, a tugujući pritom misli: “Dobro, a kako se to radi?!” Nije dobro ni govoriti: “Njemu je bolje tako. Da je poživio, strašno bi se mučio”. Da, to je istina, ali tugujući nakon toga misli: “Da, on se više ne muči. Ali JA patim!!! Pogledajte mene!”