Biologinja tvrdi: “Alzheimerova bolest ne postoji! Stanje je nuspojava depresije, lijekova i krivih terapija.”

Njemačka autorica Cornelia Stolze tvrdi kako je “Morbus Alzheimer” uvijek pogrešna dijagnoza, jer da ta bolest zapravo uopće ne postoji, već je riječ uvijek o posljedicama depresija, lijekova i krivih terapija.

Brojke najnovijeg izvještaja o bolesti Alzheimer koji je predstavila udruga Alzheimer Disease International (ADI) su šokantne: 24 milijuna ljudi širom svijeta pati od demencije. Od toga dvije trećine, kako se navodi, s dijagnozom Alzeheimera, a samo u Njemačkoj ih je milijun i 300 tisuća.

Diplomirana biologinja i novinarka iz Hamburga, Cornelia Stolze tvrdi, međutim, da je to velika greška jer da Alzheimer – ne postoji. Ona je nedavno objavila knjigu “Zaboravi Alzheimer!” u kojoj je izložila svoju teoriju: simptomi koji dovode do toga da liječnici pacijentima u karton upišu dijagnozu “Alzheimer” često su nuspojave lijekova koje uzimaju, depresija ili nekih drugih funkcionalnih poremećaja koji se ne prepoznaju pa stoga ni ne terapiraju na pravi način.

Stolze to potkrepljuje navodom da postoji 130 lijekova za koje se zna da mogu izazvati demenciju. Pritom mnogi liječnici pacijentima pripisuju krivu dozu. Ukratko, vjeruje autorica “friško” objavljenje knjige, veliki broj starijih ljudi uzima previše lijekova.

Izvjesno je, naime, ukazuje ona, da stariji organizam sporije razgrađuje tvari unesene lijekovima, pa bi pacijenti u poodmakloj dobi trebali uzimati tek četvrtinu doze koju uzima recimo 20-godišnja osoba. Liječnici im, međutim, često prepisuju “normalnu”, punu dozu. Osim toga, stariji ljudi uzimaju raznorazne lijekove, a nitko, tvrdi biologinja, ne zna točno što ti kemijski miksevi u tijelu čine, kakve posljedice imaju u kombinaciji.

Nuspojave se podcjenjuju

Među 130 lijekova za koje se zna da kao nuspojavu mogu imati demenciju, a radi se o puno sredstava protiv bolova, psihofarmaceutskih proizvoda, ali i sredstva protiv epilepsije, neki antibiotici te lijekovi za srce koji mogu izazvati dezorijentiranost ili “izgubljenost”.

Svoju teoriju Stolze potkrepljuje upravo primjerom koji se u Njemačkoj uvijek navodi kao reprezentativan za Alzheimera, primjerom profesora retorike Waltera Jensa. Njegova priča je poznata široj javnosti jer je njegov sin napisao knjigu o gubitku pamćenja i oboljenju svog oca.

Stolze ukazuje na činjenicu da je Jens godinama bio ovisan o tabletama te da se početak njegove bolesti poklapa s trenutkom kada je na vidjelo izašlo da je svojedobno bio vođen kao član Hitlerove stranke NSDAP. Kratko nakon toga, napisao je njegov sin, Jens je počeo uzimati znatno veću dozu psihofarmatika i počeo se “gubiti”.

Brzo trpanje u ladicu “Alzheimer”

Čovjek bi mogao pomisliti: Alzheimer ili “obična” demencija – svejedno je pod kojim imenom pacijenti pate, kad je izvjesno da pate. Potpuno krivo, tvrdi Stolze. Kod starijih ljudi liječnici općenito rade premalo pretraga, a kod pacijenata koji se stigmatiziraju kao “alzheimeraši” još manje.

A upravo bi kod njih trebalo posebno pomno provjeriti ne postoji li neki drugi uzrok simptoma koji ih muče, a koji se po kratkom postupku trpaju u ladicu “Alzheimer”. Jedan od takvih mogućih uzroka je, ukazuje 45-godišnja biologinja, povišeni tlak u mozgu zbog viška moždane tekućine.

On često ima za posljedicu zaboravnost, inkontinenciju i nesiguran hod – svi ti simptomi se mogu naći i u opisu simptoma Alzheimera. No, dok se povišeni tlak uklanjanjem viška tekućine iz mozga može izliječiti, Alzeheimer se smatra neizlječivim.

“Zaboravi Alzheimer!”

Stolze ukazuje da se bolest koju stručnjaci ne mogu jasno definirati, po logici stvari, ne može ni jasno dijagnosticirati. Pa čak i stvari koje su “opipljive”, poput plakova koje su medicinari našli u mozgu dementnih ljudi, spoznaje su stare 100 godina.

U međuvremenu se, argumentira ona, zna da oko trećina zdravih, starijih ljudi ima toliko plakova da bi trebali imati Alzheimer, a nemaju ga i obrnuto, da puno dementnih ljudi nema plakova. “Nešto u toj teoriji očito ne “štima”, zaključuje autorica knjige “Zaboravi Alzheimer!” Potpuno je skeptična i prema uvriježenom mišljenju da je Alzheimer nasljedan.

Kako se može neka bolest koja nije jasno definirana pripisati nekom genu, pita se ona. Osim toga, ukazuje, ono što se definitivno prenosi s roditelja na djecu je način života: navike jela i pića, pušenja ili premalo kretanja. Često se s navikama nasljeđuju i zdravstveni problemi. Strah od Alzheimera kao nasljedne bolesti smatra i vrlo opasnim.

Sama je razgovarala s jednom ženom koja je patila od zaboravnosti i bila čvrsto uvjerena da je demenciju naslijedila od svog oca, a zapravo je imala samo starački povišen tlak u mozgu. Zbog svoje fobije od Alzheimera dugo nije odlazila na pretrage koje bi puno ranije mogle riješiti njezine probleme.