Radio u autosalonu pa od hobija napravio posao i postao izbornik. Široj javnosti anonimni trener postao je heroj nacije kada je pomeo Poljsku s 14 golova razlike i odveo Hrvatsku u borbu za medalje. Bio je to najčudesniji pothvat neke naše selekcije.
Godinu dana nije bio veliki trener, koji je radio kao skladištar i prodavač automobila, već je bio Željko Babić kojeg se treba riješiti. Odnosno, govorili su tom čudaku da se ponovno prihvati tog posla, prenosi trosjede ili uvaljuje automobile, jer to što je radio s reprezentacijom u Rio de Janeiru na Olimpijskim igrama nije bilo dobro.
Tada je Babićeva Hrvatska neočekivano ispala od Poljske, ostala bez medalje. Iste one Poljske, koja je Babića gurnula u orbitu prije godinu dana. Široj javnosti anonimni trener postao je heroj nacije kada je pomeo Poljsku s 14 golova razlike i odveo Hrvatsku u borbu za medalje. Bio je to najčudesniji pothvat neke naše selekcije.
Odustao od ostavke
– Hvala Gospi iz Međugorja – rekao je tada Babić i izazvao velike simpatije, ali i podjele, jer rijetki su oni, koji svjedoče vjeri pred sudom milijuna. Na tom Euru prije godinu dana Babić je zaustavljen od Španjolske u polufinalu, ali sada je sve naplatio. S tim da su iza njega mjeseci ponuđene ostavke, pa za neupućene neočekivanog povratka na klupu. Bilo je tu svega, pola rukometnih legendi nudilo se za klupu, ali sve je presjekao Ivano Balić. Jedan od najvećih svjetskih rukometaša svih vremena silno vjeruje u Babića, jednom je rekao “vidio sam stotine utakmice, ali nikada nisam vidio trenera, koji sve prepozna u pet minuta, a to Babić može”. Godinu dana poslije Babiću se opet klanjaju, on se opet poziva na čudo iz Međugorja, dio nacije ga ismijava, dio ga obožava. Takav tip, nema kod njega sredine. Ponekad, odnosno stalno, iznimno je tvrdoglav. Recimo, ta igra sa sedam igrača u polju pije živce i igračima, vjerojatno i velikom djelu stožera, a da ne spominjemo rukometnog stručnog komentatora Zlatka Saračevića. Ali, Babić ne haje, mrtav-hladan forsira ono što je zamislio.
– Svaki trener ima svoje, može se to nekome sviđati ili ne, možemo raspravljati koliko nam je ta igra sa sedam igrača donijela dobrog, ali na kraju sve stane u rezultat. Evo, sad ste se i vi javili, godinu dana se nismo čuli, Želja (tako prijatelji zovu Babića, nap. a.) je heroj, a jedna lopta je odlučila pobjednika. Da smo ispali, bilo bi “reži”. Volim Babića baš zbog te njegove odlučnosti, takvi treneri trebaju biti, a na kraju krajeva Hrvatska je u polufinalu i to je najvažnije. Uvijek je rezultat taj, koji ti sudi – govori nam nekadašnji reprezentativac Dalibor Anušić, koji radi u akademiji Balić-Metličić.
Iz tog vrela cijeli je stožer Hrvatske, Balić i Metličić su gazde, a valja biti iskren da akademija ne bi postojala da nema Ivice Maraša, čovjeka, koji sada sjedi tik uz Babića. Valja podsjetiti da je baš Maraš izvukao iz salona automobila, lakirane cipele i odijelo prodavača zamijenio mu je trenirkom i pozvao ga da radi u akademiji Balić-Metličić.
– Prva ideja bila je da to Želji bude hobi, onako da se družimo – kazao nam je Maraš.
Ali, tvrdoglavi Opuzenac (njegovo mjesto je Vlaka) brzo je uvidio da nema ništa od polovnog posla.
– Bit ću trener – obznanio je Marašu i tako je krenula odlična trenerska karijera.
Pomagao je Lini Červaru, Slavku Goluži, svi oni su prepoznali njegovu kvalitetu, odnosno, kako reče Balić, “nitko to ne može vidjeti kao Želja”.
Njegova priča je posebna, ali opet tako jednostavna. Tipove koji žive kao on rado i često nazivamo čudacima. Ne pije, ne puši, kad sjedne u kafić prva mu je misao “kad ću više otići”. Babić ne čita novine, živi asketskim životom u malenom Sumpetru, mjestašcu između Splita i Omiša.
Prijateljstvo koje te obogati
Upućeniji kažu da je u moru od ožujka do studenog, znači nema kupanja samo dok traju velika natjecanja, a jedini porok mu je vožnja motorom. Često sjedne i zaputi se Jadranskom magistralom, sam sa svojim mislima. A svaki slobodni trenutak koristi za šetnju po brdima iznad Sumpetra.
I često nije sam, u šetnji s njim je još jedan sportski fanatik, košarkaški trener Ante Nazor, koji sada radi u Skoplju, a još davno proglašen je našim najperspektivnijim trenerom, a također živi u tom mjestašcu od petstotinjak stanovnika. Njih dvojica nađu se u šest ujutro i krenu po brdima.
– Željko i ja upoznali smo se čuvajući djecu na plaži. I tako su krenuli naši razgovori. Razgovaramo o svemu, od toga što i kako spremiti za ručak dok su supruge na poslu do toga kako voditi momčad na velikom natjecanju. On vam je poseban čovjek, jedan od onih čije te prijateljstvo obogati. Užitak je u svakom trenutku provedenom s njim – zaključio je košarkaški stručnjak i dobar prijatelj Ante Nazor. piše
