Godinama kamerom snima razvoj Alzheimerove bolesti svoje majke. Mirjana Miljković dala je otkaz u Ivanić Gradu kako bi se brinula o nepokretnoj majci. Kada su 2006. mojoj majci dijagnosticirali Alzheimerovu bolest, sve mi se odjednom posložilo i njeno ponašanje u posljednjih godinu dana odjednom mi je bilo kristalno jasno – kaže Mirjana Miljković, inače profesorica hrvatskog jezika, koja sa svojim partnerom njeguje majku i kamerom te fotoaparatom bilježi razvoj bolesti.
Znakovi na tržnici
Još 2005., kaže Mirjana, počela se drukčije ponašati, postala agresivnija, sumnjičava, čak je i novac skrivala pod jastuk, među posteljinu, nekoliko puta u danu mijenjala skrovišta.
– Vidjelo se da se gubi u svakodnevnim situacijama. Kada smo kupovale na tržnici, ona je zbunjeno gledala je li dobila točan povrat. Inače je bila bistra i žustra žena pa mi je već tada njena usporenost bila neuobičajena – kaže Mirjana. Nikad nisu otkrili što je uzrok njezine bolesti. Znanost, kaže Mirjana, pretpostavlja da je nasljedna po majčinoj strani, no s obzirom na literaturu koju je pročitala, pretpostavlja da je moglo biti i više uzroka.
– Prije deset godina proživjela je tri smrti u dva mjeseca, svoga supruga, šogora i sestre. Potom, dok je radila kao kondukterka, jednom je na poslu pala i bila u nesvijesti pola sata. Osim toga, cijeli je život imala jako visok tlak, a to, kažu, također utječe – ističe M. Miljković. Zatekli bi je često kako se, neprimjereno odjevena, sprema otići. “Moram ići kući”, rekla bi. Jednom se, otključavši nečujno vrata, u pidžami i papučama, spustila dizalom, ili stubama, i uputila u sumračno zimsko jutro prema obližnjoj trafici. Zaogrnutu kaputom vratila ju je prodavačica.
– U Hrvatskoj ima osamdesetak tisuća takvih bolesnika, kaže statistika. Osim toga, oboljeli od Alzheimera vole odlutati i biti agresivni pa ih vežu. Ja to nisam željela pa sam ostavila posao u Ivanić Gradu, zaposlila se u Zagrebu, a nas dvoje preselili smo se majci – priča M. Miljković te dodaje kako im je cilj bio da nepokretna osoba sačuva ljudsko dostojanstvo.
Ne pije nikakve lijekove
– Ona ne pije nikakve lijekove osim za žuč jer je imala problema prije nekog vremena. Unatoč trogodišnjoj nepokretnosti ima kožu poput djeteta, bez ikakvih oštećenja. Nismo je umrtvili lijekovima: reagira, pokazuje nježnost, ljutnju, zahvalnost, strah… – kaže Miljković. Svoju kćer uglavnom prepoznaje, no nekad se pogubi pa joj se zna obratiti s ‘mama’. 
– Pročitala sam mnoge knjige o bolesti. Kažu da ljudi koji boluju od Alzheimerove prolaze obrnuti proces, pa tako od starosti u nekoliko godina psihički dođu do djetinjstva. Moja je majka sad u trećem stadiju bolesti, terminalnoj fazi, a sada imam dojam da razgovaram s dvogodišnjim djetetom – kaže Miljković. Ipak, dodaje, veseli se jer još zna brojiti do deset, govori, raduje se, ljuti i negoduje… Kamera pak vjerno pokazuje sva stanja i propadanje bolesnika. (sada je u terminalnoj fazi bolesti-travanj 2012.) piše
