Ova biljka sjevernoameričkih Indijanaca korisna je u liječenju dijabetesa. Domovina čičoke je Sjeverna Amerika, gdje je to bila izdašna hrana i lijek američkih Indijanaca. U Europu ju je 1617. godine, i to u Englesku, donio John Goodyer. Čičoka, uz današnju uporabu, ima mjesta i u budućnosti jer sadrži škrob.
Kako je prema statistikama, svaki četvrti stanovnik ušao u rizičnu skupinu debelih ili pretilih osoba kojima prijete bolesti poput sve raširenijeg dijabetesa, čičoka će se u prehrani sve više zamjenjivati krumpir koji sadrži škrob. Hrana je danas najvažniji čimbenik zdravlja, kako održivog dobrog zdravlja, tako i onog narušenog ili izgubljenog. Čičoka ide u red dobrih i zdravih namirnica (nizak GI – glikemijski indeks), pa je vrlo korisna u liječenju: dijabetesa i pretilosti, polisaharid inulin smanjuje razinu šećera u krvi, gihta i reumatskih bolesti, poput upale zglobova, artritisa i reumatoidnog artritisa te kostobolje, bolesti želuca i crijeva, gušterače, celijakije, regulira probavu i odnos bakterija u crijevnoj mikroflori jer uništava mnoge bakterije te obnavlja crijevnu floru, što je osobito važno nakon uzimanja antibiotika, alergija, naročito onih vezanih za pojedine namirnice, arterioskleroze, bolesti krvi, krvnih žila kao što su povišene masnoće i visoki tlak. Inulin je vrlo djelotvoran: u raznim dijetama, u jačanju imuniteta, za pojačavanje potencije umanjene slabošću ili bolestima, za pojačano stvaranje muških spolnih stanica, tj. spermija, pojačava rast bifidobakterija, sprečava zatvor te je dobra za preveniranje raznih infekcija i zloćudnih bolesti crijeva (smanjuju koncentraciju kancerogenih enzima). 
Popratna ljekovita djelovanja čičoke odnose se na ostale sastojke kao što su kalij (djeluje na regulaciju tlaka), fosfor (osigurava normalno funkcioniranje prijenosa živčanih impulsa), remineralizant, pojačava izlučivanje tekućine – diuretik, hrani srčani mišić, djeluje kod reumatskih bolesti i nadoknađuje minerale te omogućuje apsorpciju minerala željeza, magnezija, kalcija, cinka i kod osteoporoze, sprečava gojaznost (dijetna namirnica), frukto oligosaharidi pomažu u stvaranju crijevne flore i uravnotežuju kiselost u tijelu i crijevima. Da bi se što bolje iskoristila ljekovitost čičoke, u dijetalnoj se recepturi preporučuje korištenje sirovog gomolja čičoke jer je i sirov jestiv te za priprema juha. Pečena i pirjana jela općenito ne spadaju u dijetalnu prehranu, ali su preporučljiva za zdrave osobe. Savijača od čičoke priprema se na isti način kao i savijača od krumpira.
Čičoku rabimo kao;
afrodizijak, antibakterik, antidijabetik, antisklerotik, dijetetik, diuretik, holagog, remineralizant, spermatogenik, stimulator, stomahik, tonikum.
Dijetna juha
200 g gomolja čičoke, ½ l vode, bio vegeta
Uputa za pripremu: Gomolj čičoke oprati, oguliti i izrezati na kockice. Kuhati dok ne omekša. Po želji može se miksati i tako dobivenu gustu juhu začiniti sa biovegetom ili nekom od začinskih biljaka, kao što su primjerice peršin, majčina dušica, vrijes, kim, anis, komorač
Uputa za uporabu: U svim dijetalnim terapijama naročito kod dijabetesa, pretilosti, kardiovaskularnih i crijevnih bolesti.
Salata od čičoke
200 g gomolja čičoke, ulje – maslinovo ili bučino, biovegeta ili sol
Priprema: Gomolje čičoke skuhati i oguliti. Izrezati na sitne ploške i začiniti. Uobičajeno je začiniti je bio vegetom ili solju te maslinovim uljem kod kardiovaskularnih bolesti, a bučinim kod bolesti crijeva i prostate. Uvijek valja birati začine prema trenutačnim tegobama ili za jačanje imunološkog sustava.
Uputa za uporabu: Uzima se mjesec dana svakodnevno ili svaki drugi dan.
Preživljavanje u prirodi
Za osobe sklone avanturama kao što je preživljavanje u prirodi, čičoka predstavlja šumski kruh. Poznavateljima ove biljke bitno je samo uočiti suhu stabljiku i obrok je na vidiku! U uvjetima života u prirodi, čičoka je u velikoj prednosti u odnosu na krumpir, koji je u sirovom stanju nejestiv, a čičokin gomolj je jestiv sirov. Prava je poslastica u prirodi napraviti cijeli obrok od gomolja čičoke, i to juhu, pečen ili kuhan te salatu začinjenu začinskim biljem: u jesen su to sjemenke divljeg poriluka, a zimi vlasac. piše
