MARIJAN ŽIŽANOVIĆ
‘Gospodar ptica grabljivica‘ u Splitu predstavio svoje životinje, surog orla strah je i gledati
Marijan Žižanović, bivši vrhunski trener borilačkih vještina, već se desetljećima bavi ovim plemenitim životinjama
Oduvijek se čovjek divio letećim predatorima koji su patrolirali čistim plavim nebom, tjerajući strah u kosti pozemljarima, opjevani su u narodnim pjesmama po oštrom oku, sjajnom krilu i opakim kandžama, glavni junaci su uvijek orao, sokol i jastreb, pa nije ni čudo što je prvi dalmatinski sokolarski seminar zazvučao atraktivno.
Čovjek i grabljivice već su pet tisuća godina skupa, našli su se u omiljenoj aktivnosti, lovu, još u Mezopotamiji, starom Egiptu i po azijskim stepama, a u Europi je sokolarstvo od srednjeg vijeka povlastica plemstva. Taj se lov i smatra plemenitim jer plijen dijele i čovjek i ptica, a ograničena je i količina ulova, pa je od prije deset godina sokolarstvo uvršteno na UNESCO-ovu listu nematerijalne svjetske baštine.
Sastanak s pticama dogovorili smo u pravom prerijskom ambijentu, a Splitu odmah iza kantuna, u konjičkoj udruzi “Dalmacija Equino”, skrivenoj u kamenolomu iznad Žrnovnice u utrobi Peruna, markantnog brda koje nosi ime po slavenskom božanstvu.
Prvi put smo tamo i čini nam se kako smo u scenografiji nekog dobrog vesterna: gola brda, prašina, prerija, drvene kućice, koral, staze, konji, ljudi, djeca, sokolovi…
Inteligencija psa
Seminar vodi Marijan Žižanović (70), predsjednik Hrvatskog sokolarskog saveza, a bilo je riječ o vrstama i naravi ptica grabljivica, biologiji i prehrani, temeljima vježbanja, kondiciji, lovu i psihologiji drevnog odnosa čovjeka i naizgled neukrotivih gazdarica neba. Žižanović se sokolarstvom bavi više od pedeset godina, a borilačkoj javnosti poznat je i kao bivši trener Mirka Filipovića, Siniše Andrijaševića, Marka Brestovca, Domagoja Ostojića…, piše Slobodna Dalmacija.
Okupljenom društvu je predstavio svoje tri ljepotice: ženku surog orla Dinu, iskusnu trogodišnjakinju čiji je tata iz Kazahstana, a mama s Alpa, pet kilograma tešku, s rasponom krila od dva metra i dvadeset centimetara; oštrim pogledom i snažnim nogama koje završavaju kandžama dugim četiri centimetra ulijeva. Dapače, strah te je i pogledat dok se bolje ne upoznate. Kaže kako je prava pametnica, orlovi imaju inteligenciju psa. Doveo je i ženku jastreba Kiki, koja se izlegla lani, te sasvim mladog sivog sokola koji još nema ime i tek je pet dana u ptičjoj školi.
– Glavno oruđe ptica grabljivica je oštar vid i golema brzina, obrušavaju se s tristotinjak kilometara na sat, sokol je najbrža ptica na svijetu i doseže brzinu od 350 kilometara na sat, a ubijaju kandžama dok kljunom trgaju plijen. Moćni su lovci, a koriste i efekt šoka jer se pojavljuju niotkud i udaraju nemilosrdno. Ne boje se ničega.
Istrenirani orlovi u lovu su koncentrirani samo na sisavce, pretežno zečeve, lisice i čagljeve, sokoli obaraju vrane i galebove, a jastrebovi ptice i manje sisavce. U prirodi mogu uloviti puno veći plijen od svoje veličine, recimo orlovi mogu ubiti vuka ili ovcu, kozu… Ipak, ptice su plemeniti lovci, nikad neće ubiti više nego što im treba, za razliku od kune koja će poharati cijeli golubinjak iz užitka – objašnjava Žižanović, koji u svom uzgajalištu ima tridesetak ptica koje odgaja za lov, a razmožava umjetnom oplodnjom.
– Vježbanjem se ptica mora socijalizirati, naučiti se na ljude koje prihvaća kao vjerne partnere u lovu. Mora se odgojiti da jede s ruke, da dolijeće najprije uz pomoć špage, a onda slobodno. I u prirodi ptica trenira, primjerice orao s roditeljima uči loviti oko dvije godine dok se ne osamostali – kaže ovaj “gospodar ptica”, te navodi koje tehnike koristi svaka vrsta:
– Orao je najkrupniji nebeski predator. U lovu se pušta s ruke jahača na konju, sokolarsko pravilo jest da se plijenu, primjerice zecu, pruža šansa da preživi, odnosno da slobodno trči stotinjak metara, a onda se pušta orla. Najdraži plijen mu je čagalj. Jastreb lovi iz niskog leta, najčešće kuniće ili fazane i ubija ih kandžama. Sokolovi imaju posebnu tehniku i zato su lovcima veoma zanimljivi. Obrušavaju se na plijen otprilike s dvjesto metara visine brzinom od 350 kilometara na sat i udaraju prsima pa kandžama. U tradicionalnom europskom sokolarstvu običaj je da sokol pusti da plijen padne nakon što ga udari, a on se digne u zrak. Vrlo je efikasan i neustrašiv lovac, nikakav mu problem nije oboriti divlju gusku koja je puno krupnija od njega – ispričao nam je Žižanović.
Premda je prilični muving, ptice su mirne, kad se odmaraju na glavama su im kapice, a Žižanović svakome tko ih želi uzeti nudi debele kožne rukavice do lakta. Jedino konjima nije pravo, pa frkću, pusti ti…
Denis Zeljko, predsjednik konjičke udruge “Dalmacija Equino” koja djeluje četiri godine i okuplja četrdesetak članova, većinom dječje dobi koji treniraju na četrnaest konja, kaže kako je namjera bila dočarati u teoriji i uživo vještinu sokolarstva koje je blisko povezano s konjičkim sportom, jer se, baš kao u filmovima o srednjovjekovnim vitezovima, ptice puštaju s ruke jahača.
Osmogodišnja Antea Mikrut iz “prvog de” Osnovne škole “Strožanac” tek vodi konje u šetnju, ali toliko ih voli, a posebno konjića Dadu, da jedva čeka kad će mu sjesti na leđa.
– Došla sam s tatom vidjeti ptice, orao mi je najdraži. Malo su me plašile u početku, ali sada sam se naviknula. Dragi su i i konji i ptice, volim sve životinje osim prasca.
– Prasce znači ne voliš, a pršut?
– O daaaa!
Nicole Marić (14) iz Žrnovnice, koja ide u sedmi razred i već je iskusna u konjičkom sportu te dva, tri puta tjedno trenira već četiri godine, sada se zaljubila i u velike ptice:
– O strašne su, nikad nisam vidjela ovako velike. I nekako su pametne. Sokol mi je najdraži – povjerila se novinaru Slobodne.
Odrasli su ih mogli primiti na ruku, a među prvima se ohrabrio Mate Kero iz Kaštela:
– Kad sam ovoga orla uzeo na ruku nikad se manji nisam osjećao! Fascinira me tehnika kojom se čovjek tako sprijatelji s ovom pticom da ga ona prihvaća kao svog kompanjona, to dok ne vidiš ne možeš vjerovati. Ipak, sokol mi je favorit jer je nekako naš, sokolovi su uvijek u našem narodu bili pojam ljepote, brzine, pravi sportaši u ptičjem svijetu – kaže Mate, a Stobrečanina Vedrana Nikolića, iskusnog lovca pitamo kako bi bilo pušku zamijeniti pticom.
– Nestvarno, doista bih volio probati. Lov s pticama nekako je čista romantika, barem iz ovoga što čujemo, a sve što sam dosad o tome znao vidio sam na televiziji, sada imam priliku iz prve ruke i baš guštam – oduševljen je Nikolić koji uz Zeljka hrabro asistira majstoru sokolaru Žižanoviću.
Tako smo jednoglasno izabrali Denisa za vježbu lova u doletu s orlom. A to znači da se na konju udalji jedno dvadesetak metara, u rukavici drži komad piletine, a orlušina će se obrušiti na njegovu ruku. Kad orao sleti, ruku ne smije spuštati jer će se ptica penjati prema gore, što znači prema ramenu, vratu i glavi, lako je pretpostaviti kako ga može izbužati čamprama. Sokolar Marijan objašnjava: doskočit će ti na backhand!
Nema milovanja
– Znači lakat od sebe prema gore, zapamti, i ne boj se – dovikujemo mu sa sigurne udaljenosti.
– Javi se doma, prikrsti se, pa šta bude – tješimo ga dodatno.
I hop, u par sekundi sve je gotovo. Orao u milimetar točno doskače po nagradu.
– Dobro je, živ sam – smije se Zeljko.
A kakav je, onako, privatno odnos sokolara s letećim predatorima, kad odrade trening i lov ima li kakvih nježnosti, zanima nas Marijanovo iskustvo.
– Ne, ptice vole da su na miru, ne vole da ih se mazi po perju jer je na njemu fini sloj koji štiti perje od vlage. Može malo maženja po nogama i to je to. Svoju privrženost čovjeku poput mene koji sam im i mama i tata iskazuju partnerstvom u lovu i na treningu. Piše
