Pacijenti u takozvanom trajnom vegetativnom stanju, uhvaćeni između života i smrti, nemaju cerebralnu funkciju – ili se barem tako mislilo dosad. Njihove obitelji često misle da su oni još uvijek svjesni, ali liječnici se s time ne slažu.
Britanski neuroznanstvenik Adrian Owen ostvario je svoju misiju da dosegne ove zaboravljene pacijente. Njegova su otkrića fascinantna, a svoju je priču ispričao za Daily Mail.
Kada sam prvi put upoznao Carol, već je mjesecima ležala u bolnici bez odgovaranja ili pokazivanja ikakvih znakova svijesti. Skeniranje je otkrilo značajnu štetu na frontalnim režnju mozga, koji kontrolira važne kognitivne sposobnosti, kao što su rješavanje problema, memorija, jezik i prosudba.
U srpnju 2005., 23-godišnjakinju su udarila dva automobila dok je prelazila vrlo prometnu cestu. Trenutak nepažnje definirao je ostatak njezina života. Neurolozi su na njoj radili brojne pretrage i ustanovili da je u vegetativnom stanju. No je li uistinu?
Od 1997. godine koristim skener mozga za testiranje pacijenata u vegetativnim stanjima kako bih doznao jesu li zapravo još uvijek svjesni, iako zarobljeni u vlastitom tijelu. Svojoj prvoj pacijentici Kate pokazivao sam fotografije njezine obitelji dok je bila priključena na aparat.
Iznenadio sam se kada sam vidio da reagira u jednom dijelu mozga. To je značilo da prepoznaje lica. Nekoliko mjeseci kasnije, Kate se počela buditi iz kome, iako nitko nije znao objasniti kako se to dogodilo.
Pisala mi je nekoliko godina poslije moleći da iskoristim njezin slučaj čudesnog oporavka kako bih ukazao na važnost pretraga. Od tada sam na isti način tretirao velik broj pacijenata u komi i uvidio da njih 15 – 20 posto pokazuju znakove života, iako ne odgovaraju na podražaje.
Dok neki povremeno otvaraju oči i mrmljaju, poput zombija, drugi su zarobljeni u sivoj zoni, između života i smrti. Takav je slučaj bio s Carol. Moj tim i ja prvi smo put pokušali nešto još naprednije. Umjesto da samo stimuliramo mozak i očekujemo njegov odgovor na podražaj, postavili smo joj pitanje na koje je trebala dati precizan odgovor dok je ležala priključena na aparat za magnetsku rezonanciju.
Tražili smo Carol da zamisli kako igra tenis kao da joj život o tome ovisi. Tada se dogodilo čudo – aktivirao joj se premotorni korteks kao kod zdravih ljudi. Potom smo je zamolili da zamisli kako hoda u svojoj kući. Željeli smo da zamišlja namještaj, slike, vrata i zidove.
Kada smo joj rekli da iz jedne sobe uđe u drugu, predložak njezine cerebralne aktivnosti izgledao je isto kao kod zdravih ljudi. Iskustvo je bilo zaista čarobno. Pronašli smo je! Ja sam bio u ekstazi.
Ipak, njezinoj obitelji nismo rekli da smo pronašli tragove svijesti u njoj. Bi li oni razumjeli da, iako smo uspostavili kontakt, trenutačno ne postoji mogućnost za napredak? Ne postoji lijek za njezino stanje, što znači da se s njome nikad više neće moći komunicirati na uobičajen način.
Carol su vratili u njezin rodni grad i više nisam čuo za nju.. Ali sada znamo da možemo komunicirati s pacijentima u vegetativnom stanju – postavljati im pitanja i dobivati odgovore. Što je najvažnije, znati trpe li bolove. piše
