Ne mogu mirovati
No, krenut ćemo od početka. Jelka je u mirovinu otišla u dobi od 50 godina, iz Saponije, gdje je radila kao službenica. Međutim, nije imala mira.
– Bilo mi je napojmljivo čekati dan kada ću umrijeti. Iz obitelji sam radnika-stvaratelja pa sam i ja takva. Razmišljala sam kako ću nešto raditi, otvoriti možda neku trgovinu, a potom mi je jednostavno kliknulo da otvorim slastičarnicu. Još kada sam imala 16 godina i stanovala u Donjem gradu, tadašnji susjed Ivan Ambruš dao mi je svoj recept za krempite prema kojima je bio nadaleko poznat. I sama sam takve krempite pripremala desecima godina za sebe i prijatelje, ali nikada prije nisam razmišljala o kolačima kao nekom poslu. No, od Ambruševa odlaska, razmišljala sam, Osijek nema slastičarnicu s tom posebnom krempitom – priča nam Jelka Kujundžić.
Kako bi pokrenula posao, uložila je čitavu svoju životnu ušteđevinu, založila ju je u banci i podigla lombardni kredit. Pronašla je odgovarajući prostor u mirnoj pješačkoj zoni, u Sunčanoj ulici, pa je i slastičarnicu nazvala Sunčana. Ukupno je u uređenje prostora uložila oko 20 tisuća eura. Zaposlila je četiri žene, koje su bile prijavljene na Zavodu za zapošljavanje, a slastičarnica je otvorena početkom svibnja 2014. godine.
Domaće namirnice, a ne prašak
Jelka priča kako je početak rada bio doista težak. Kaže kako su dvadesetak dana samo pripremali kolače i dijelili ih ljudima kako bi ih kušali i ocijenili.
– Kada smo počeli, bila sam svjesna da će biti nemoguće pokriti sve troškove, tako da sam ostavila novca da šest mjeseci mogu pokriti te minuse. Uporna sam i bila sam uvjerena da ćemo kad-tad uspjeti. I uspjeli smo! Promet je rastao iz mjeseca u mjesec i danas smo prepoznatljivi upravo prema krempiti pa ih ne stignemo napraviti koliko se traži. Sada mi zaposlenice znaju reći kako su mislile da sam luda kada sam uz sve kolače koje smo pravili u slastičarnici na početku rada stalno, kao najvažniju, isticala baš krempitu – kaže Jelka.
Zašto je ta njezina, ili Ambruševa krempita, posebna? U prvom redu, kaže ona, zbog toga što se krempita, baš kao i svi ostali kolači, pravi od domaćih namirnica – krema od mlijeka, brašna, svježih jaja, a ne onih u prahu, u kore ide pravi maslac, a na vrh prirodno slatko vrhnje. Jelka je odmah u početku rada željela surađivati s domaćim, lokalnim proizvođačima, tako da mlijeko i mliječni proizvodi svježi stižu iz Male mljekare Valpovo. U kolačima, među kojima su i tri recepta koja je Jelki svojevremeno prenijela danas pokojna susjeda Njemica iz Donjeg grada, nema konzervansa, umjetnog šlaga iz vrećica ili tetrapaka, a ni margarina.
Kolači sami pričaju
– Nisam požalila što sam krenula u ovaj posao. Naša slastičarnica Sunčana postala je poznata. Imamo mnogo kupaca, dolaze nam ljudi i iz okolice, krempite se traže i najčešće unaprijed naručuju. Najviše zasluga za to imaju usmene preporuke, što me raduje, jer to znači da naši “kolači sami pričaju”. Tvrtka posluje pozitivno, uredno isplaćujemo plaće i sve obveze. Drago mi je što sam nastavila tradiciju pripreme baš te krempite prema Ambruševom receptu, i što će ona živjeti i nakon mene. Voljela bih da ona bude brend grada i da baš kao što Samobor ima svoju kremšnitu, Osijek ima svoju krempitu – zaključuje Jelka Kujundžić.
ZBOG PREMALO ODMORA – NA SUDU
Na upit što joj je u pokretanju posla i radu bio najveći problem, Jelka Kujundžić kaže kako su to inspekcije koje redovito posjećuju slastičarnicu.
– Jasno mi je da se moraju poštovati zakoni i da inspektori samo rade svoj posao. Sigurno tu postoji i strah da ga ne izgube. Međutim, strašno mi je što nema opomene, nego na prvu pogrešku slijedi kazna. U početku smo se doista učili na svojim pogreškama, jer, normalno, ne možeš odmah znati sve detalje propisa. Primjerice, jedna je moja djelatnica radila jednog dana do 20.30 sati. Dijete joj je bilo bolesno i s kolegicom se zamijenila za smjenu, te je ponovno došla na posao sljedećeg jutra. Inspekcija me je, zbog toga što ta djelatnica nije imala 12 sati odmora, nego pola sata manje, prijavila Prekršajnom sudu. Platila sam kaznu. Nikada prije nisam bila na Prekršajnom sudu i za mene je to bio šok. I stalno se pitam zar je taj prekršaj doista bio za sud – kaže Jelka. (Igor MIKULIĆ) piše
