Ljudi nemaju para da prehrane djecu i onda se odriču roditelja: ostavljaju ih pred vratima. – Ovdje ima i intelektualaca, bivših diplomata… Kriza je izazvala veliko otuđenje u porodicama, ljudi nemaju para da prehrane djecu i onda se odriču roditelja – ističe Prvoslav Nikolić, direktor Prihvatilišta za odrasle. Pod dramatičnim naslovom BESKUĆNIKA U SRBIJI SVE VIŠE! beogradski Telegraf donosi zanimljivu i potresnu priču o Prihvatilištu za odrasle u Kumodraškoj ulici u Beogradu, koje se sa dolaskom ledenih dana, kako piše list, napunilo kao šibica!
Spas od hladnoće u Prihvatilištu su pronašli brojni beskućnici, a pored beskućnika, korisnici su uglavnom materijalno neobezbjeđeni, duševno oboljeli, ljudi sa problemima u porodici, starosti od 40 do 60 godina i većinom su muškarci.
– Do 90-ih godina u “Prihvatilištu za odrasle” maksimalno je bilo 25 ljudi i tada smo na to gledali kao na vanredno stanje. Po ljude koje dovede policija ili Hitna pomoć dolazila je porodica, rođaci, prijatelji, pa čak i komšije, i to u roku od najviše nekoliko sati. Danas djeca dovode roditelje i ostavljaju ih ispred vrata. Kriza je velika, ljudi nemaju para ni za svoju decu, a zbog takvih uslova došlo je i do velikog otuđenja u našim porodicama, roditelji više nisu neko na koga se gleda sa pažnjom i poštovanjem – kaže Prvoslav Nikolić, direktor Prihvatilišta.
– Ljudi pogrešno misle da u ustanovu dolaze samo oni koji su gotovo cijeli životni vijek proveli na ulici. Radim u Prihvatilištu od njegovog osnivanja, i ovdje su boravili intelektualci, bivše diplomate, glumci, direktori, ljudi koji imaju vile na Dedinju, ali nema ko da brine o njima – kaže direktor ustanove.
Naučio sam gdje griješim i jedva čekam da počnem normalan život
Ivan (32), TV mehaničar, korisnik je usluga Prihvatilišta već dvije godine. U zatvoru je proveo oko tri godine zbog teške krađe, ali sada kaže da je “krajnje vrijeme da započne novi život”.
– Radio sam u EPS-u nekoliko godina, a onda sam napravio teško krivično delo, zbog čega me je porodica napustila. Shvatio sam da sam bio na pogrešnom putu i sada nastojim da počnem normalan život. U Prihvatilištu imam svu potrebnu njegu, jedino bih volio da nam je kuhinja bolja, odnosno da imaju malo više voća. Porodica mi ne dolazi u posetu, ali sam sam kriv – kaže on.
U Prihvatilištu ima i ljudi koji su radili u državnim firmama, ali su nakon proglašenja “tehnološkim viškom” morali da potraže pomoć.
Dušan (45) dvadeset godina bio je radnik u “Zmaju”, a onda je izgubio posao.
– Porodica nema sredstava da me izdržava, a ja sam ne mogu da plaćam račune, sve je manje i posla za fizikalisanje. U početku su me pomagali rođaci, mjesec-dva, da stanem na noge, ali ni ja ne mogu da dozvolim da im budem na teretu – kaže on. piše
