PETER PIOT
Portret znanstvenika kojeg je epidemija ponovno bacila u žižu javnosti, ali i gotovo stajala života
Piot je od Covida-19 obolio ovog proljeća i tjedan dana bio na granici između života i smrti
Posvetio sam svoj život borbi protiv virusa, a oni su mi se naposljetku pokušali osvetiti, kaže Peter Piot, direktor Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu (LSHT) i jedan od najpoznatijih svjetskih “lovaca na viruse”.
Taj belgijski znanstvenik, koji je otkrio ubojitu ebolu i odigrao važnu ulogu u borbi protive epidemije HIV/AIDS-a u Africi, u ožujku se zarazio koronavirusom i jedva izvukao živu glavu.
– Tjedan dana sam balansirao između neba i zemlje, na rubu onoga što je mogao biti kraj. Nikad nisam bio ozbiljno bolestan, niti sam se u posljednjih deset godina ijedan dan osjećao loše. Živim prilično zdravo i redovito hodam. Jedini čimbenik rizika mogla je biti moja dob jer imam 71 godinu. No, ja sam optimist pa sam stoga mislio da bih to mogao preboljeti – ispričao je za Science Peter Piot koji se tek nedavno oporavio od Covida-19, ali će posljedice teške upale pluća osjećati cijeli život.
U svom uzbudljivom životu Peter Piot već je u dva navrata izbjegao smrt o čemu je 2012. godine pisao u svojim memoarima “No Time to Lose: A Life in Pursuit of Deadly Viruses”. Kada je ta zanimljiva knjiga objavljena, javila sam se Piotu s molbom za intervju putem e-maila. Iako je bio na putu, ne samo da je pristao na intervju, nego mi je preko svoje tajnice poslao svoje memoare u PDF-u.
– Kao dječak bio sam fasciniran epidemijama, mikrobima i lokalnim svecem, ocem Damjanom, koji je umro od gube kojom se zarazio vodeći brigu o gubavcima na Havajima u 19. stoljeću – rekao mi je tada Peter Piot. Odgajan u katoličkom duhu u flamanskom selu Keebergen, Piot je kao dječak odlučio studirati medicinu. Tijekom studija na Sveučilištu Gent, gdje je diplomirao 1974. godine, pokazivao je veliki interes za zarazne bolesti. No, jedan ga je profesor upozorio kako u budućnosti neće biti zaraznih bolesti jer će sve biti iskorijenjene. Piot ga, srećom, nije poslušao, nego je odlučio ostvariti svoj dječački san: putovati Afrikom i pomagati ljudima u borbi sa zaraznim bolestima.
Priliku je dobio već u rujnu 1976. kada je kao 27-godišnji specijalizant iz Instituta za tropske bolesti u Antwerpenu poslan u Kinshasu, glavni grad tadašnjeg Zaira, danas Demokratske Republike Kongo. Liječnici u Kinshasi izvijestili su ga o tajanstvenoj epidemiji koja se posljednjih dana kolovoza pojavila u katoličkoj misiji u malom mjestu Yambuku duboko u tropskoj šumi, oko 1000 kilometara sjeverno od Kinshase. Prvi slučajevi oboljenja pojavili su se u jednom selu na obali rijeke Ebole: svi oboljeli iznenada su dobili visoku temperaturu, glavobolju, povraćali su, imali proljev, patili od jakih bolova u mišićima, obilno krvarili da bi im naposljetku otkazali svi organi.
Smrtnost je bila visoka: od 318 slučajeva zaraze, 280 završilo je fatalnim ishodom. U maloj bolnici, koju su vodile flamanske časne sestre, ubrzo je preminulo 11 od 17 članova medicinskog osoblja. Riskirajući vlastiti život, Piot se hrabro s kolegama uputio u Yambuku. Ubrzo su otkrili da su ključ širenja zaraze bile loše sterilizirane igle u bolnici te bliski kontakti zdravih osoba s umrlima tijekom pripremanja pokopa. Piot i njegovi kolege napravili su karantenu, a mikrobiološka analiza pokazala je kako je uzročnik ubojite zaraze novi virus. Nazvali su ga ebola.
– Prvi simptomi hemoragijske groznice ebole nisu specifični, nego su to groznica i proljev. Kako sam ih u jednom trenutku i ja imao, pomislio sam da sam pokupio virus. Srećom, simptomi su nestali nakon 24 sata. Iz današnje perspektive teško je zamisliti kako nam je bilo mukotrpno komunicirati jer to je bilo doba bez mobitela i satelitskih telefona, a o internetu da i ne govorimo – rekao je Piot koji je izbjegao ebolu, ali je zamalo poginuo u helikopterskoj nesreći. Naime, kao pomoć liječničkom timu tijekom obilaska zaraženog sela poslana su dva helikoptera. Jedan od njih trebao je prebaciti Piota u grad Bumba na sastanak s američkim veleposlanikom. No, Piot, koji ne voli letjeti, nije želio ići jer se spremala oluja, a umjesto njega u helikopter se ukrcao jedan lokalni stanovnik čija je obitelj bila u Bumbi. Helikopter se ubrzo srušio u džungli.
Nakon dva mjeseca borbe sa zastrašujućim virusom ebole Piot se vratio u Antwerpen gdje ga je čekala trudna supruga Greta. Iz braka s Gretom Kimzeke, svojom studentskom ljubavi, Piot ima odraslog sina i kćer, a već dugo je u braku s antropologinjom Heidi Larson (63).
Nakon što je doktorirao mikrobiologiju na Sveučilištu Antwerpen, Peter Piot se 1980-ih suočio s novom pošasti, infekcijom HIV/AIDS-a među mladim Afrikancima pristiglima u Belgiju iz Srednje Afrike. – Od početka 80-ih u Antwerpenu je bio sve veći broj pacijenata pristiglih iz Srednje Afrike koji su imali kliničke simptome koje nitko dotad nije vidio. Svi su bili na samrti. Pomislio sam, ako mi vidimo 100 pacijenata, onda ih u njihovoj domovini mora biti na tisuće jer tko si može priuštiti put u Europu zbog liječničke skrbi? Tako smo otputovali u Kinshasu kako bismo, zajedno s Amerikancima, pomogli našim kolegama. Tamo smo otkrili glavnu epidemiju AIDS-a, ali heteroseksualnu, za razliku od epidemije među homoseksualcima u Sjevernoj Americi i Europi – ispričao mi je Piot kome je 1995. godine belgijski kralj Albert II. dodijelio titulu baruna.
Od 1995. do 2008. godine Peter Piot bio je na čelu UNAIDS-a, programa Ujedinjenih naroda za borbu protiv HIV/AIDS-a, što mu je omogućilo poznanstva s nizom svjetskim državnika od kojih je najviše cijenio južnoafričkog vođu Nelsona Mandelu. U knjizi “No Time To Lose” Piot opisuje i svoje poznanstvo s kubanskim vođom Fidelom Castrom s kojim se susreo jedne večeri u Havani, u doba kad su jake tropske oluje rezultirale katastrofalnim poplavama na tom karipskom otoku.
– Činio se opsjednut brojkama, detaljima oko hektolitara vode koji su pali po četvornome metru svake pokrajine. No, onda sam mu rekao: ‘Oprostite, Comandante, suosjećam s vašim ljudima koji pate zbog poplave, ali ja sam ovdje zbog AIDS-a’. ‘Ha! Da, ti si taj AIDS momak’ – odgovorio je Castro upitavši Piota što će popiti. Ovaj je zatražio čašu vode, ali Castro nije dopustio pa su nekoliko sati ugodno pričali uz mojito. – A onda je Comandante oko ponoći probudio nekoliko ministara i naredio da se pripremi večera koja je potrajala do dva ujutro – prisjetio se Piot koji je od 2010. godine direktor Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu. Kada sam ga prije osam godina pitala koji od novih virusa, što su se pojavili posljednjih desetljeća, smatra najopasnijim, Piot mi je odgovorio:
– Novi će virusi bez sumnje nastaviti izranjati, primjerice novi oblici virusa gripe. No, najveća zdravstvena prijetnja danas nije neki virus, nego pretilost, dijabetes i kardiovaskularne bolesti koje su rezultat pušenja, loše prehrane i sjedilačkog načina života.
Kada se početkom ove godine u Kini pojavio novi koronavirus SARS-CoV-2, Peter Piot ga je, poput mnogih znanstvenika, pogrešno procijenio.
– Podcijenio sam kako bi se brzo mogao proširiti. Mislio sam da je poput SARS-a koji je bio prilično ograničen u dosegu. Ili da je poput gripe. No, nije nijedno od toga – rekao je Piot nedavno u razgovoru za New York Times.
Sa suprugom Heidi Larson Piot je krajem siječnja bio na konferenciji u Singapuru koji je tada brojao svoje prve slučajeve zaraze novom bolešću.
– Prestali smo se tada rukovati, ali smo i dalje izlazili na večere u restorane jer volimo dobru hranu – priznao je Piot. Početkom ožujka pratio je suprugu na njezinu putu u Boston gdje je Heidi Larson nastupila na TedMed Talku pred mnoštvom ljudi. Iako je taj događaj omogućio ubrzano širenje Covida, Piot je uvjeren da se nije zarazio u Bostonu.
Nakon povratka u London držao je predavanja na skupovima na kojima je bilo od 30 do 250 ljudi, bio na rođendanu na kome je bilo 50 uzvanika te večerao u pet restorana u Londonu i Cambridgeu.
– Uistinu ne znam gdje sam se zarazio – ustvrdio je Piot koji je prve simptome Covida, glavobolju i groznicu, osjetio 19. ožujka, tri dana nakon što su on i supruga počeli raditi od kuće. – Odmah sam pomislio: ‘Nadam se da nije Covid’. Svaki dan sam se osjećao sve umornije. Udarilo me kao autobus. Ekstremna iscrpljenost, svaka stanica u vašoj glavi je umorna. Moja lubanja je bila jako osjetljiva, boljelo me kad bi me Heidi dodirnula – ispričao je Piot. Naposljetku je otišao na testiranje na koronavirus 26. ožujka kod jednog privatnog liječnika. Bio je pozitivan. Stanje mu se pogoršavalo te je 31. ožujka s temperaturom od 40 Celzijevih stupnjeva u konfuznom stanku primljen u Kraljevsku bolnicu u Londonu. Imao je ozbiljnu upalu pluća, a smješten je u sobu s još tri bolesnika.
– Dijelio sam sobu s jednim beskućnikom, čistačem iz Kolumbije i jednom muškarcem iz Bangladeša. Sva trojica su bili dijabetičari što je konzistentno s kliničkom slikom bolesti. Dani i noći su prolazili u tišini jer nijedan od nas nije imao snage govoriti – prisjetio se Piot. Tijekom liječenja dobivao je kisik i antibiotike, no nije bio na respiratoru. Vrijeme je kratio gledajući na BBC-ju kriminalističku seriju “Inspektor Montalbano”.
Iz bolnice je otpušten 8. travnja nakon što je PCR test pokazao da je negativan na koronavirus. No, nije se u potpunosti oporavio jer je tjedan dana poslije ponovno završio u bolnici zbog teške upale pluća izazvane citokinskom olujom, pretjeranim imunološkim odgovorom organizma. Nakon tretmana steroidima i antikoagulansima Piot se oporavio te je pušten kući.
No, i dalje je pod liječničkim nadzorom jer njegova pluća nisu u potpunosti oporavljena. – Svi mi kažu: odmaraj se. Ali, to nije za mene. Gurnete li me da sjedim na plaži, kaznit ćete me – dodao je Piot. U šali kaže da tijekom borbe s Covidom prvi put u svojoj odrasloj dobi mjesec dana nije pio vino.
Kao rekonvalescent, Peter Piot je sada snažno uključen u aktivnosti oko razvoja cjepiva Koalicije za inovativna rješenja za pandemije (CEPI).
– Suočio sam se sa smrću. Dok smo 1976. godine uzimali krv od pacijenata oboljelih od ebole, zaštitna oprema bila je šala. I izbjegao sam nesreću u helikopteru. Ali, ovo je bilo drugačije. Mislim da je suočavanje sa smrću i preživljavanje dobro jer vas prisiljava da razmišljate o onome što je bitno i tko je bitan – zaključio je Peter Piot. Piše
