Trajalo 31 dan. Mara je na španjolskom hodočašću bila sama među strancima. Imala je ruksak i gojzerice. Željela je učiniti nešto veliko, drugačije od svega što je do tada radila.
Mara Doljak iz Zagreba propješačila je 700 kilometara španjolskog hodočasničkog puta do svetišta Santiago de Compostela. U pješačenju je provela 31 dan. Kaže kako ju je to iskustvo promijenilo…
– Probudila sam se jednog jutra i shvatila da ću sljedeće godine napuniti 60. Nikad više se neću moći vratiti, a drugi će me opisivati kao staricu. Živimo u isključivom društvu koje ne mari pretjerano za sugrađane starije životne dobi i za mene je ta spoznaja bila šokantna – započinje magistra farmacije Mara Doljak (61) iz Zagreba.
Željela je veliku promjenu
Željela je učiniti nešto veliko, drugačije od svega što je do tada radila. No nije imala neku posebnu ideju. A onda je jedne večeri slučajno na televiziji vidjela film “The Way”. Martin Sheene u naslovnoj ulozi prolazi 780 kilometara dugom hodočasničkom stazom u Španjolskoj koju je želio proći njegov sin, ali je poginuo na početku puta.
– I tad mi je sinulo: ‘To je to, to želim’. Dvoumila sam se i preispitivala, ali s vremenom je ta odluka u meni sve više rasla. I konačno sam presjekla. Imam troje odrasle djece koja su ostala šokirana kad sam im priopćila odluku jer sam oduvijek kao gradsko dijete živjela uredskim životom. Ovo hodočašće je u fizičkom i psihičkom smislu iznimno naporno te u nekim momentima čak ni sama nisam vjerovala da ću uspjeti u tome – nastavila je Mara, koja je počela opsežne pripreme koje su trajale šest mjeseci.
Najteži je bio prvi dan
Camino na španjolskom znači put te označava cijelu pješačku rutu do Santiago de Compostela, gdje je grob svetog Jakova, kojemu se hodočasnici na tom putu zavjetuju. Priznaje kako je fizičku dimenziju priprema ipak propustila i usredotočila se na planiranje detalja. Ruksak koji je nosila sa sobom po preporuci je trebao težiti šest kilograma, no uspjela je nekako dodati još dvije kile. Uzela je gojzerice za planinarenje te nešto preparata za osobnu higijenu i zdravlje.
– I onda sam tog 6. rujna 2015. sjela na avion do San Sebastiana na francusko-španjolskoj granici. Odatle sam vlakovima i autobusima došla do francuskog mjestašca St. Jean Pied du Port, polazišta za francusku rutu tog hodočašća koju sam odabrala. Ima više puteva, no ovaj mi se činio najprihvatljivijim. A onda sam počela hodati. Prvi dan na Caminu bio je najduži i najteži na mojem putu. Ono što sam tad osjećala bila je istodobno i neizvjesnost i odlučnost, jer za mene je taj put sam po sebi bio cilj, morala sam ga završiti kako sam planirala – priča Mara koja je sama među strancima nastavila hodočašće. Odlučila je, kaže, biti potpuno otvorena prema ljudima i kulturama. Iako navikla na čiste sobe i krevete, na tom je putovanju morala prihvatiti činjenicu da ponekad nije naišla na zadovoljavajući smještaj.
Sva mala mjesta kroz koja prolazi hodočasnički put žive od hodočasnika i bez njih više ne bi postojala.
– Ruksak nisam morala nositi nego sam koristila službu za prijevoz, no ima detalja za koje sam kasnije shvatila da sam napravila pogrešno. Recimo, pamučne majice su loš odabir jer upijaju znoj i teško se suše. Planinarske čizme uzrokuju brojne žuljeve, pa je to najčešća i najvažnija tema među hodočasnicima. I tu je bol jer je tijelo nespremno na takav napor. Nakon tjedan dana morala sam uzeti sobu i odmoriti se 24 sata jer me je boljelo apsolutno sve. Sunce je jako i gotovo cijeli dan provedete na suncu. Ponekad ne možete zaspati pa sljedećeg jutra krećete dalje na put, a niste se uopće odmorili – nastavila je Mara. Tijekom hodočašća nema planiranja smještaja, nego se ljudi snalaze kako umiju.
– Propješačila sam ukupno 700, a propustila 80 kilometara. Kad sam konačno došla do te velike katedrale u kojoj je bila misa za hodočasnike, ljudi oko mene su osjećali zahvalnost i olakšanje. Ja sam bila spremna nastaviti hodati i dalje, jer za mene nije bio cilj grob svetog Jakova, nego samo to putovanje, ono je bilo cilj. Na toj misi u crkvi imate golemu posudu za tamjan koja teži najmanje 100 kila, a klati se brzinom od 60 kilometara na sat. Ljudima prolazi kraj glave. Taj me se trenutak najviše dojmio, jer u samoj završnici vi poklanjate beskrajno povjerenje da sustav neće popustiti te da vas to klatno neće udariti i prosuti užareni tamjan – rekla je Mara. Iako neki hodočasnici pješače i natrag, ona to nije učinila. Vratila se u Zagreb. Svoju priču odlučila je podijeliti i s drugima, a uskoro je napisala i knjigu “Moj Camino – Šetnja u dubine sebe”. Vratila se i još jedanput prošla Camino lani, a priprema se za put i ove jeseni.
Promjene iznutra za cijeli su život
Nisam doživjela čudo, ali sam postala tolerantnija, svjesna da ljudi uvijek rade najbolje što mogu te mi se povećala sposobnost da živim skromnije i jednostavnije. Kad mjesec dana živite samo s jednim ruksakom i jedete hranu koju mještani ostavljaju hodočasnicima uz put, shvatite da vam u životu uopće ne treba ono što ste mislili da je nužno. Za mene je to bilo duboko i intimno iskustvo, kaže. piše
