Mirovina, ili bolje rečeno starost, jedna je od etapa životnog vijeka pojedinca. Pri tome on ima neke karakteristike koje su zajedničke svim ljudskim bićima ali ih je najlakše opažati prateći životni put odnosno karijere velikana svjetske povijesti. Ako se išta zna o razvoju čovjeka to je da se ljudi mijenjaju.
Razvoj se ne prekida iznenada i naglo u dječaštvu ili mladenačkoj dobi. Uslijed toga netko u ranoj dobi razvoja karijere nije ista osoba koja vodi tu karijeru prema kraju, nekoliko decenija kasnije. Ovdje nije riječ o malim promjenama već o radikalnoj transformaciji koja se najbolje vidi na primjeru povijesnih veličina.
Mladi ljudi ne žive isti život kao sredovječni i on se oštro razlikuje od života iskusnih starijih ljudi. Ove promjene najbolje se oslikavaju iz biografija svjetskih povijesnih veličina. Tako je jedna studija pažljivo gledala živote deset velikana klasične muzike- od Bacha do Debussyja. Primijećeno je da je istovremeno sa njihovim sazrijevanjem dolazilo do fluktuacija u tri značajna segmenta.
Kako su kompozitori starjeli stres i naprezanja vezana za svakodnevni život dobivali su na intenzitetu, dosegnuvši svoj maksimum u njihovim tridesetim godinama, da bio potom slabili. Te nevolje su imale za posljedicu i obiteljske probleme i profesionalne poteškoće.
Osim toga, učestalost i ozbiljnost raznih boleština progresivno je rasla s pogoršanjem njihovog zdravlja u starijoj dobi. Stoga je jasno da su veliki kompozitori radili pod stalno rastućim fizičkim ograničenjima.
Posljednji segment je zajednički obrazac osvajanja nagrada i javnih priznanja tijekom njihovog životnog vijeka. Budući da je većina velikih kompozitora prerano dostigla umjetničku zrelost, nagrade i društvena priznanja dobivali su u ranoj fazi razvoja njihove karijere. No aplauzi bi se vrlo brzo stišali kada bi majstori ušli u neproduktivnu fazu. Srećom, umjetnici koji su poživjeli dovoljno dugo ponovo su zadobivali priznanja i simpatije javnosti. Priznanja koja su dobivali u kasnijoj dobi nadmašivala su sve ono što su dobivali u ranijoj fazi. Javnost im je na taj način odavala počast za ono što su zapravo tijekom života stvorili a ne za ono što se od njih očekuje da naprave. Ovaj obrazac je posebno vidljiv na Mozartovoj tragediji. Nakon što je u mladosti dobio tolika priznanja kao čudo od djeteta, njegova karijera je ušla u fazu mrtvila što se tiče javnih priznanja. Preminuo je u svojim srednjim tridesetim godinama u trenutku kada mu je slava bila na najnižim granama. Zapravo, umro je s osjećajem zapostavljenosti od svojih suvremenika. Dobro je znati da su čak i izuzetne svjetske ličnosti imale svoje uspone i padove. Stoga mnogi smatraju da psihosocijalne krize predstavljaju univerzalni obrazac ljudskog životnog ciklusa.
Studije su pokazale da su i najveći geniji živjeli život. Djela koja su ostavili iza sebe odražavala su etape kroz koje su morali proći. Teme o kojima su pisali kvalitativno su se mijenjale kako se mijenjala kvaliteta njihovog života. Slično vrijedi i za najpoznatije svjetske dramatičare, za Shakespearea naprimjer. Shakespeare je jednostavno izgubio interes za neke teme tijekom svoga sazrijevanja. To se posebno odnosilo na teme koje su u sebi nosile tržišni natjecateljski karakter ili političko suparništvo. Što je više stario njegova obuzetost praktičnim poslovima je postajala sve manja i manja. U ranim tridesetima pisao je komade poput Romea i Julije dok je u kasnijim tridesetima i ranim četrdesetima pisao velike tragedije poput Hamleta ili Magbeta. U njima je nastojao dokučiti dubine proturječja i borbe u ljudskom životu. Na kraju u Oluji vidimo da autor daje puno uzdržaniji pogled na život i njegove krize. I najveći svjetski geniji živjeli su život. piše dr. sc. Nikola Mašić, www.svijetmirovina.org
