Devedeset i pet godina na plećima, a pčelari, vozi automobil i lovi divljač. Premda je imao težak život, 95-godišnji Jakov Viceić iz Jelse na otoku Hvaru svakodnevno radi po nekoliko sati, pčelari, vozi automobil i povremeno odlazi u lov na divljač.
Još kao golobrad mladić obnovio je toliko vinograda da je njegova obitelj s čak 80 hektolitara vina poprilično dobro živjela idućih pedesetak godina, stvarao je PZ “Svirče” zajedno sa svojim sumještanima, a bio je i sudionik Drugog svjetskog rata od 6. rujna 1943., teško je ranjen na strani partizana, te je propješačio od Zadra pa sve do Trsta. Kao 50-postotni invalid ostao je u vojsci bivše države, prošao je radne akcije i dobrovoljni rad, a umirovljenje je dočekao u Tolminu 1966. godine u činu potpukovnika.
Otočki potencijal
– Istina je da sam u ratu bio tamo gdje ni vuk ne bi preživio, nije bilo lako ni u poraću, trebalo je zemlju obnoviti. A kad je došlo vrijeme za mirovinu, zaključio sam da se i dalje mora nešto raditi. Prisjetio sam se jednog događaja, kad sam kao 16-godišnjak meštru Tonetu s mulom pomogao prebaciti dvije košnice iz Borovika preko Vorha u Pitovsku plažu. Rekao mi je: “Eto, Jakove, Hvar ima potencijala, mogao bi pčelariti – pripovijeda ovaj vitalni starac, čovjek koji je i dandanas dobrog zdravlja, svakodnevno čita Slobodnu Dalmaciju i rado zaigra na briškulu. Nakon umirovljenja, pet je godina sa suprugom Dobrenkom nastavio živjeti u Tolminu, čekao je dok mu se ne izgradi stan u Splitu, što su dočekali tek 1972. godine.
Ipak, u međuvremenu je na Otoku sunca oformio pčelinjak, a prvih osam košnica dovezao je iz Slovenije. Pa iako je u dalmatinskoj metropoli punih 12 godina honorarno radio za transportno poduzeće “Vektor” iz Ljubljane, pčelinjak se razvijao, a na početku su mu pomogli sumještani Ante i Ivo Vranković.
– Pčele su Božji dar, stručnjaci kažu da će, ako uništimo pčele, nestati i čovječanstva. Ja sam svojedobno bio došao čak do 66 košnica, a zlatnih 80-ih sam tri godine zaredom vadio od 23 do 27 kvintala meda, pa je bilo novca za izgradnju vikendice u Ivan Dolcu. Dobre košnice davale su i po 30 kilograma meda od lavande, a onda je počela gorjeti jednom, drugi, treći put, pa je nje zbog toga i zbog nesređenog tržišta sve manje, više nije hraniteljica otočana.
Težaci najčešće beru njezin cvijet, tako da pčele ni ne mogu skupiti med. Dakle, paše je sve manje, pa je dobro ako na toj biljci, ružmarinu i kadulji po košnici nađemo 15 do 20 kilograma meda godišnje – iznosi barba Jakov, koji je nakon “svjetske propasti” na vrijeme obnovio svoj pčelinjak, tako da sada ima 35 košnica.
Uz bavljenje pčelama, on ima i svoj vrt, voli se zdravo hraniti, a da bi sve to održavao, mora dosta raditi. Da je nekim slučajem ostao živjeti u Deželi, danas bi, prema njegovim riječima, imao oko 1300 eura mirovine, a kod nas prima samo 3700 kuna s invalidninom.
Naravno da ga to ljuti, teško prihvaća da je Hrvatska uz tolika bogatstva i najljepšu obalu na svijetu već šest godina u recesiji, no on u svakom slučaju izbjegava stres i ima dobar recept za dugovječnost.
– Ja i supruga doživjeli smo visoke godine zato što redovito koristimo pčelinje proizvode, to jest med, propolis i cvjetni prah ili pelud. Osim toga, treba živjeti uredno, mora se biti umjeren u jelu i piću, svakodnevno raditi, ali isto se tako i odmarati i spavati. Ljudi znaju reći “kad je nečega previše, to ni Bogu nije drago”.
Što možemo očekivati ako skupimo prekomjernih 20 ili 30 kilograma tjelesne težine? Ništa osim povišenog tlaka, šećerne bolesti i drugih zdravstvenih tegoba. Zato moramo poštovati smisao spomenute uzrečice, jer u suprotnom najčešće nam predstoji dugotrajno liječenje, a za neke i tragičan ishod – poručuje najstariji pčelar s našeg najsunčanijeg škoja.
Lovac od 1954. godine
Lovački ispit položio sam davne 1954. godine u Tolminu, tamo sam i danas počasni član Lovačke družine “Volče”, a na škoju u Lovačkoj podružnici Svirče. U devedesetoj sam dobio zlatnu plaketu LU-a otoka Hvara i oslobođen sam plaćanja članarine, imam dvije lovačke puške koje izuzetno dobro održavam. Odstrijelio sam više od 200 srnjaka, tako da imam niz vrijednih trofeja, tu su još gams (divokoza), mali petelin…
Automobile vozim od 1966., prvo sam kupio “fiću” i njim prešao oko 100.000 kilometara po cijeloj Jugoslaviji. Zatim sam nabavio novu simcu i vozio je 34 godine, odradila je 280.000 kilometara, a u 89. godini postao sam vlasnik peugeota 6. Vozim ga ama baš svaki dan i ne znam što bih bez njega, a godišnje prosječno prevalim oko 11.000 kilometara – rekao nam je ovaj gotovo nevjerojatan starac. piše
