Ana ima 102 godine, a Ivan 103 – u braku su 86 ljeta! ‘Hodali smo tri godine, a onda me Ivan ukra. Dva brata došla po mene, a Ivan ispalio iz kubure i zagrmio: Pristupite li, ubit ću vas’ Ana ima 102 godine, Ivanu su 103, a u braku su 86 ljeta! Bračni par Batalić iz Maovica Gornjih, iznad Vrlike, najstariji su bračni par u Europi, a kako kaže njihova kći Smilja – treći na svijetu.
No, ako računamo samo one koji su se vjenčali iz ljubavi, onda su svjetski rekorderi jer su njihovi konkurenti sklopili dogovorene brakove kad su bili djeca, a Ana i Ivan vole se punih 89 godina!
– Mi smo hodali tri godine, a onda me Ivan ukra. Išli smo za blagom, čuvali krave i ovce, i tako smo se dogovorili. Dolazili su meni na prelo momci sa svih strana, a ja sam samo svoga Ivana gledala. Mater me tila dat za žandara, onda za poštara, računala da je dobro da mi muž ima državnu službu, a ja ni čut. Braća nisu još dala da se udam, bilo mi je 17 godina pa sam utekla. Narod iz sela poletio, dva brata došla po mene, a Ivan ispalio iz kubure i zagrmio: “Pristupite li, pobit ću vas!” Nije me dao, nikako! – opisuje baka Ana početak njihove ljubavne priče koja se protegla kroz dva stoljeća.
Nikada nije požalila što je “pošla za svoga Ivana”.
– Moj je Ivan dobar bio i dobar ostao. Mi smo obrađivali polje. Sijali smo žito, kukuruz, krumpire i držali blago, ovce, krave, svinje, sve… Radio je koliko god je mogao, štono se kaže, i za mene i za se. Ja sam dicu rađala, činila operacije tri-četiri: maternica, slipo crivo, oči… Ne vidim, jadna, samo iskrice onako, vid sam izgubila, ali šta ćeš… Drugo me zadnjih godina sve dobro služi – kaže nam gostoljubiva i razgovorljiva baka Ana koja nas je dočekala na nogama, dobrog zdravlja i bistre glave.
Dani lagani, noći duge
Njezin suprug Ivan ni na što se ne tuži, ali noge ga više ne drže pa dane provodi sjedeći u postelji. – Ništa mene ne boli, ali neka me slabost obuzima, noge me više ne služe, godinice su to… Dani prolaze lašnje, ali noći su dugačke. Digod spavam, digdi ništa – kaže nam dida Ivan, kojeg razgovor ipak umara. Ne gleda televiziju, ne želi slušati ni radio, zabavljen je svojim mislima.
Ali, zato se baka Ana rado druži s gostima.
– Dobro sam, hodam, ali ima nekoliko godina, od kada sam napunila stotu, teži život dolazi. Slike mi dolaze pred oči. Vidim sebe dok sam cura bila, blago, narod iz sela… Neki dan sam proslavila 102. rođendan, a bilo nas je samo nekoliko, svi su daleko. Sin u Omišu, šest kćeri svugdi po svitu.. Ivan i ja imamo 15 unučadi, 17 praunučadi i dvoje šukununučadi, oboje u Makedoniji, ovo mlađe nismo ni upoznali. Moje kćeri otišle svaka svojim putem i poudale se s blagoslovom, ali uvijek je neko s nama, dođe da pripazi. Smiljka najviše, što bismo mi bez nje – grli baka Ana svoju najmiliju kćer. Obilazi ih i patronažna medicinska sestra. Izmjeri im tlak, didu Ivanu izmasira noge, a baku Anu, koja joj nije pacijentica, također pregleda. Tablete ne piju, a što se hrane tiče, nisu izbirljivi.
– Jedu i vole sve. Danas sam im spremila pure i kiselog kupusa koji sam prije ispekla s lukom na tavi. Nema kod njih dijete – kaže gospođa 63-godišnja Smilja koja velik dio vremena provodi na selu s roditeljima. – Je, dušo moja, moremo pojist još oboje, bit će tu još rođendana, kada je Bog dao toliko – prisnažuje baka Ana riječi svoje kćeri. Ponosna je na svoju “dicu“.
– Ovu kuću izgradio nam je sin Petar, radio je u Njemačkoj. Naša je bila malo gori poviše, četnici su je u prošlom ratu zapalili, sve je izgorilo – kaže. Ona i Ivan iz sela su odlazili jedino u izbjeglištvo, kada su ih dva puta iz njega potjerali – u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.
– Prvoga rata smo prošli svakako. Bio stražar u selu, došao i kaže: “Bižmo!” Bižali smo, a dva čovika u komšiluku koji nisu tili uteć odveli, oba ih ubilo. Četnici došli, sav narod biža, dica, mi žene… Ja sam s dicom bižala, četvero sam ih rodila prije nego što je Tito zaratio. Bižali smo na Maljkovo, tamo su ubili desetero ljudi, onda u Otišić. Ti Srbi su tada bili pošteni. Onda su mi u Makarskoj dicu pokupili, ošišali ih i preobukli. Poslije su mi ih vratili, doveli ih u Vrliku. Ajme, ajme, ne daj Bože nigdi nikome! – križa ruke baka Ana dok su sjećanja na ratni vihor od prije 70 i više godina jednako živa i užasna kao i ona na prošli rat.
– Prije 25 godina četnici opet došli i mi opet morali iz kuće. U Vrliku, Sinj, malo u Split… Vratili se, a kuća spaljena… Ajme! – ružne uspomene naviru pa ih zaustavljamo potičući baku Anu na priču kako se živjelo kada je bila mlada.
– Cure i momci čuvali su blago. Dolazilo se na prelo, bila je puna kuća momaka, a mi smo cure pivale. “Vedro nebo puno daničica, blago meni dok sam divojčica. Blago meni dok u majke stojim, nikakve se barabe ne bojim. U majke mi đerdan oko vrata, u dragana kolac iza vrata!” (Smijeh)… Nisam išla u školu, nije tad bilo škole, nisam naučila čitat ni pisat i zato sve moram pamtit – smije se baka Ana, a još je više razveselilo pitanje kako je sačuvala tako dobar ten, je li upotrebljavala kreme za lice.
– (Smijeh) Ništa, ničeg nije bilo. Ni krema, ni šminkanja. Nije bilo ni kupanja, di ćeš se okupat? Ako ima digdi lokva, ti se iđeš skinut, a dođu muški, kako ćeš?! Vade čuture, kao oće vode zagrabit. Momčine bi se okupile, ne možeš se okupat, ne možeš ništa dok si cura, nisi luda da te vide! – prisjeća se baka mladih dana.
Po 500 kuna socijale
Nedostaje joj “narod” u selu, sve je manje ljudi, a i ovo malo susjeda rijetko se posjećuju. Nedostaju joj i nedjeljne mise, zadnji put ona i Ivan u crkvi su bili prije 20 godina, ali svećenik ih obiđe o Božiću i Uskrsu. Za rođendane ih posjeti i gradonačelnik Vrlike, donese košaru s voćem i kolačima, ali da nije njihove “dice”, Ana i Ivan bili bi kruha gladni.
– Nemamo penzije. Mjesečno dobijemo 1000 kuna, on 500, ja 500 socijalne pomoći. Ko bi moga s tim živit?! – požalila se baka na nebrigu države. Ali, patronažnu sestru Jovanku, koja ih redovito obilazi, pregledava i šali se s njima, vole gotovo koliko i svoju “dicu”.
– Ona je moja kuma – uključuje se u pohvale i did Ivan. Na odlasku, baka Ana rado nam otkriva i svoj recept za dugovječnost. – Jest domaću hranu, kupusa, pure, mlika, jogurta. Pit vodu, čašu vina jedino za Božić. Svakome bit dobar, poštivat ljude, ne svađat se. Moj je Ivan uvik bio uz mene. Mi smo se poštivali. Ne bismo toliko živjeli da on nije bio dobar pa nam je Bog podario dugovječnost. Ajde, uslikaj nas zajedno, ja ću ga poljubit! – pozira baka Ana uz svoga Ivana.
– Vidimo se dogodine! – pozdravljamo ih na odlasku, a baka uzvraća. – Dođite i ostanite malo duže. Vi mladi danas ne znate dobro živit! Ne valja ovako, sve na prišu…piše
