Šibenski profesor sa 62 godine svaki dan, nakon dijalize, trenira za svjetski trofej. Šibenčane je počeo učiti o kompjutorima kada ih još u tom gradu uopće nije bilo. Učenike je vodio u Solin da tamo vide kako zapravo izgleda to računalo o kojem priča. Dvostruki prvak svijeta i osmerostruki prvak Hrvatske u bodybuildingu, začetnik nastave i prvi šibenski profesor računalstva i informatike, inovator, pionir biokibernetike, osnivač prve šibenske sportske teretane i prvog šibenskog bodybuilding kluba, tvorac i voditelj najvećeg i najboljeg šibenskog diskokluba svih vremena. Svi ovi uspjesi opisuju samo jednu osobu – profesora Vedrana Jakšića (62), jednog od najpoznatijih Šibenčana, koji se ovih dana sprema na novo svjetsko prvenstvo u bodybuildingu, koje će se održati sljedećeg vikenda u Poljskoj.
Pravo šibensko dite
Ništa to ne bi bilo čudno da Jakšić posljednjih godina nije teško bolestan – otkazali su mu bubrezi i ide na dijalizu. No, nakon dijalize priprema se za prvenstvo, i nada se da će ponovno postati svjetski prvak.
– Odrastao sam kao pravo šibensko dite. Živjeli smo na Gorici, a od svojih vršnjaka razlikovao sam se samo po tome što još kao dječak nisam bio zadovoljan svojim izgledom. Bio sam slabašan. Odluku da više ne budem slabašan i poboljšam svoj izgled tjelovježbom donio sam 1965. godine – kaže nam Jakšić. Budući da onda nije bilo utega u Šibeniku, napravio ih je sam, i to od olova i metalnih koluta s poluga željezničkih skretnica. – Dogodilo se da je baš u to vrijeme obnavljana pruga u Šibeniku pa su skretnice bile bačene sa strane. Pitao sam mogu li ih uzeti. Rekli su da mogu – ako mogu. Bili su u pravu. Nije to bilo tako jednostavno. Satima sam sjedio pokraj pruge i ručnom pilom pilio polugu kako bih došao do teškog metalnog koluta s njezina vrha. Prvog su me dana znatiželjni prolaznici samo pogledavali. Sutradan sam već bio atrakcija. Dolaze ljudi, stanu i gledaju kako pilim prugu. Idućeg dana evo znatiželjnika opet, samo ih je sada više. Mene nitko ništa ne pita, ali čujem ih što međusobno govore. Neki su mislili da sam diverzant i saboter željeznice. Ti su koluti od poluga željezničkih skretnica bili izvrsni. I danas ih koristimo u teretani – objašnjava Jakšić.
Ustrajan i tvrdoglav, vježbao je svaki dan. I tako četvrt stoljeća – od 1963. do 1988. Tek je tada izašao na svoje prvo natjecanje, i iznenadio i najbliže prijatelje. Tada nije bio svjestan da cijelo vrijeme vježba na krivi način. Osvojio je četvrto mjesto na prvenstvu SR Hrvatske.
– Kada sam trebao izaći pred publiku i suce, organizatori su me najavili kao veterana iz Šibenika. Za njih sam zbilja bio veteran jer sam tada već imao 35 godina, ali ja sam zapravo bio početnik. Pojavio sam se niotkuda. Nitko na mene nije računao. Nitko za mene kao sportaša nije znao – prisjeća se Jakšić. Profesor Jakšić nije se počeo tako kasno natjecati zbog nesigurnosti, nego je bio zaokupljen diskom u šibenskoj gimnaziji, u koji su vikendom izlazile generacije Šibenčana.
– Priča o disku u gimnaziji počela je 1978. godine, a trajale je sve do 1989. godine kada sam se definitivno odlučio posvetiti sportu. Nikada nisam imao u planu baviti se organizacijom plesnih večeri za mlade pa ni raditi u prosvjeti. Diplomirao sam 1977. godine na odsjeku biokibernetike. Biokibernetika, primjena tehnike u medicinskoj terapiji, bila mi je specijalnost jer je imala veze s tjelovježbom i nastojanjima da formiram svoje tijelo. Iako sam studirao elektrotehniku, i dalje su me zanimali anatomija ljudskog tijela, građa i funkcioniranje mišića. Uspio sam na inovativan i u to vrijeme još neviđen način povezati elektroniku koju sam studirao i građu ljudskog tijela koja me je zanimala i zaokupljala. Godine 1977. konstruirao sam funkcionalni elektronički stimulator. To je bio prvi uređaj za pokretanje udova paraliziranih ljudi elektrostimulacijom do tada u svijetu. Nisam imao nikakve savjetnike. Sve sam napravio sam. Fakultet mi je dao laboratorij na korištenje, ali sve sam napravio sam kod kuće u Šibeniku. Taj uređaj testirao sam na pacijentima neurokirurškog odjela u Šibeniku. Dobro je funkcionirao. Bio sam oduševljen, međutim, istovremeno je to bilo i tužno iskustvo jer nije lako vidjeti te unesrećene ljude kako se raduju što im se život barem djelomično vraća u obamrle udove, a znati da od komercijalne proizvodnje neće biti ništa. Bilo se pročulo što ja to radim, ali su glasine bile preuveličane. Javljali su mi se ljudi da im napravim ruke, jer su mislili da ja to mogu. Nažalost, svoj uređaj nisam mogao patentirati jer su tada takve naprave morale ostati na fakultetu. Uređaj je izazvao veliko zanimanje, ali su mi rekli da komercijalna proizvodnja nije moguća jer bi uređaj bio preskup – kaže Jakšić, koji se silom prilika zaposlio u šibenskoj Gimnaziji na slobodno mjesto profesora Proizvodno-tehničkog obrazovanja. Bio je to predmet u tzv. Šuvarovu usmjerenom obrazovanju, u koji je Jakšić postupno uvodio i informatiku.
U disku je bio redar i DJ
Učenicima je objašnjavao kako kompjutori rade, a budući da u Šibeniku nije bilo nijednog kompjutora, vodio ih je u Solin da vide kako izgleda. Bio je jedan od najomiljenijih profesora, zahvaljujući i tome što je osmislio disko u prostoru Gimnazije. – K meni je, početkom 1978., kad sam se tek zaposlio, došla tadašnja predsjednica omladine u gimnaziji Tonkica Ercegović. Zamolila me je da im pomognem i da se zauzmem kod direktora škole da učenicima vrati disko koji je ukinuo zbog nereda. Tonkicu nisam mogao odbiti pa sam otišao k direktoru, profesoru Ivi Livakoviću. On je kazao: Može, ali ako ćeš ti biti u disku i paziti da sve bude u redu. Prijedlog mi se učinio razumnim. Tako je počelo – kaže Jakšić. U disku Gimnazija on je bio organizator, redar, disk-džokej, a sam je i napravio dio inventara. Razglas je nabavio u Beogradu, gdje je služio vojni rok. Bio je to jedan od najmoćnijih razglasa u tadašnjoj Jugoslaviji, pa i u svijetu, s 40 zvučnika i snagom od 5000 vata.
– Gimnazijski disko bio je po još nečemu specifičan. Za razliku od drugih diskoklubova, nije imao disk-džokeja, osobu koja je birala glazbu i puštala gramofonske ploče. Nisam mogao naći nikoga tko bi se time bavio pa sam se ja prihvatio izbora glazbe.
Krediti za svjetsku titulu
– Kako nisam istovremeno mogao biti i redar u dvorani i DJ, tijekom tjedna sam birao i snimio glazbu na tada popularne kasete. To je bio zahtjevan posao jer tada nije bilo MP3 datoteka ni copy-pastea, nego se glazba presnimavala s vinilnih ploča na kasete, a prijenos svake pjesme trajao je onoliko koliko je minuta ona duga. Na snimanje programa za subotnju večer trošio sam i do 50 sati tjedno. U gimnaziji se plesalo uz najbolji svjetski rock i heavy metal, a ne samo uz disco hitove, pa se i po tome razlikovao od drugih diskoklubova – objašnjava Jakšić posebnost ovog diska, koji je trajao do 1989. godine, prvo u gimnazijskoj dvorani, a onda i u hodnicima, gdje je premješten zbog statike.
Ono što je današnjoj mladeži možda potpuno neshvatljivo jest da je jedino piće u tom disku bila – voda iz WC-a.
Nakon prestanka diska Gimnazija, Jakšić se ozbiljnije počeo baviti bodybuildingom. Bio je prvi šibenski reprezentativac Hrvatske. Na europskom prvenstvu u Italiji osvojio je četvrto mjesto. Pobjeđivati je počeo tek u petom desetljeću života, kada je 1993. postao prvak Hrvatske. Iste je godine nastupio i na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, kao jedini hrvatski predstavnik. To natjecanje, ali i mnoga iduća na kojima je nastupio, obilježilo je to što je sam morao financirati put. Tako je Jakšić, osim utega, dizao i kredite. Za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2003. podignuo je čak dva kredita, ali se zato prvi put vratio s titulom svjetskog prvaka. Nakon što je 2005. drugi put postao svjetski prvak, povukao se s natjecanja. U međuvremenu se razbolio, a nakon otkazivanja bubrega mora na dijalizu. No, lani se vratio u velikom stilu i bio drugi na Svjetskom prvenstvu. Ove godine pokušat će još jednom postati svjetski prvak.
– Vratio sam se da vratim ugled svom imenu i da moja priča nema kraj “završio je na dijalizi”, nego “završio je kao svjetski prvak” – kaže Jakšić. No za taj pothvat ponovno mu je potrebna financijska pomoć pa je preko svog bodybuilding kluba Vir pozvao sve da mu pomognu, u okviru svojih mogućnosti. piše
