Junak kakvih Hrvatska treba mnogo više ‘Imam 86 godina, ali pomagat ću u pučkoj kuhinji do – zadnjega’. Naravno da i ja dam ruke, pa svi smo pozvani činiti dobro. I zato, iako sam u mirovini već 25 godina, svakodnevno dolazim u blagovalište.
Nekoliko sati dnevno, nije mi teško, a prešao sam već osamdesetu. Rođen sam 1929. i u škveru sam odradio točno 45 godina. Bogu hvala, zdravlje me služi i pomagat ću dokle god budem mogao. Puno je ljudi kojima je potrebna pomoć i bila bi sramota da besposlen sjedim kod kuće – dočekao nas je na vratima Caritasove Pučke kuhinje naš sugrađanin Ivan Paštar, piše Slobodna Dalmacija .
Caritasovi djelatnici i volonteri potvrđuju nam kako je upravo barba Ivan najbrži kada na vratima netko potraži pomoć. Dobre duše blagovališta u Zrinsko-frankopanskoj svakako su Olivija Bošnjak i Božena Čulina, koje tamo služe više od 10 godina.
– Svaki dan podijelimo oko 150 obroka. Pripremaju se u DES-u, a mi ih poslužujemo i dijelimo našim gostima. Evo, kolači koje sada raspoređujemo dar su jedne predivne splitske obitelji. Doktor Miljenko Divić i njegova supruga Sanja svake godine, zajedno sa svojim prijateljima, ispeku nekoliko vrsta kolača, koje dijelimo za desert. I ne misle naši Divići na potrebite samo za blagdane, nego nas posjećuju nekoliko puta mjesečno, donose voće i sokove…Ma ima još puno divnih ljudi, a one koje svakodnevno poslužujemo poznajemo u dušu! Točno znamo tko od naših korisnika voli slanije, tko paprenije, tko slatko, a tko ljuto… Njihove priče često su jako tužne, pa ih svakodnevno dočekujemo s osmijehom. Pokušamo pronaći poneku lijepu i toplu riječ, jer nije potreba samo popuniti želudac, nego pružiti i ljudski kontakt. Volimo se i našaliti, a najsretnije smo kada uđu tužni, a iziđu s osmijehom. Ipak smo svi mi jedna velika familija – kaže nam Olivija.
Nažalost, puno je ljudi u našem gradu u bezizlaznim situacijama i vrata Pučke kuhinje zadnja su na koja će pokucati. Svoja građanska prava prvo pokušavaju ostvariti u institucijama, a tek ako im oni ne uspiju osigurati dostojan život, obrate se “Caritasu”.
– Kada dođu kod nas, čaša im je već prepuna. I zato moramo biti oprezni i pažljivi, a to prije svega znači svoje probleme ostaviti kući. Deset godina već ovdje radim i promijenilo mi je poglede na život. Ma, bezveze vam je sad o tome pričati. Najbolji je savjet – dođite, naša su vrata svima otvorena. Kada upoznate životne priče naših sugrađana, nećete više moći po starom. No, najvažnije od svega je što svoj posao volim, i dok je ljubav pokretač, ovo će sigurno funkcionirati – kaže nam Božena.
Tomislav Živković dugogodišnji je volonter, ujedno i korisnik Pučke kuhinje. Svaki dan dobije topli obrok, ali i rado pomogne kada god može.
– Dobar sam čovjek, a i oni su dobri ljudi, pa nema problema. Već pet godina dolazim skoro svaki dan, pomognu oni meni ukusnim ručkom, pa zašto ne bih uzvratio kad već mogu – kaže nam Živković.
Kroz smijeh i suze korisnika svakodnevno prolazi volonterka Vesna Stapić. U predblagdansko vrijeme slaže i dijeli pakete s nekvarljivim namirnicama. Tjestenine i brašna ima dovoljno, ali prazne se zalihe šećera i ulja.
– Dobrote ima, a najvažnije je ljude saslušati. Svake godine sve je više korisnika. Uz paket, obavezno im pružim ruku, nasmijem se, ne želim da njihovo dostojanstvo pati. Biti u potrebi nije sramota, pogotovo ne u društvu koje je u dubokoj krizi. Samo kad bi nas se imućniji građani sjetili i u ostalim razdobljima, a ne samo u blagdansko vrijeme, gdje bi nam bio kraj! – poručuje Vesna. piše
