Obilazi zaboravljene ljude na rubu siromaštva i tvrdi: Ljudi koji u Hrvatskoj žive bez struje su Srbi
Nedavno sam prijatelja koji radi u jednoj švedskoj tvrtki molila da kod šefova zatraži donaciju za priključak struje jednoj obitelji. Nisu mu povjerovali. Šveđanima je potpuno neshvatljivo da itko u zemlji koja je članica Europske unije u dvadeset prvom stoljeću nema struju.
Govori nam to Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, koja je nakon priznanja “Ponos Hrvatske” ove godine proglašena i “Strašnom ženom”.
Nagrada je ove godine dodijeljena prvi put, a dodjeljuje se za doprinos rodnoj ravnopravnosti, pravednosti i socijalnoj pravdi u Hrvatskoj po izboru portala Voxfeminae.net i društvenog poduzeća “Fierce Women”. Pojedinci, nevladine organizacije, ustanove, sindikati i inicijative tijekom dva mjeseca predlagali su kandidatkinje, a ukupno je nominirano 47 žena i osam kolektiva, dok je njih pet osvojilo ovogodišnju nagradu.
Branka je nagradu osvojila za inicijativu “Ljudi za ljude”, koju je pokrenula zajedno s Majom Sever i Matejom Medlobi. Ona posljednje dvije godine obilazi zaboravljene ljude na Baniji i Kordunu koji žive bez struje, vode ili sanitarija i na sve moguće načine im pomaže.
POLITIČARI ME IGNORIRAJU
Naš poziv zatekao ju je dok vozi prema Sisku, a na terenu je, što hoće reći da obilazi razne obitelji, gotovo svaki dan. Najmanje tri puta tjedno, kaže nam.
Kupila je Mitsubishija starog petnaest godina na kredit, jer ima pogon na sva četiri kotača, kako bi mogla stizati do svake zabačene kuće. Neki mještani udaljeni su po dvadesetak kilometara od središta Gline, a nemaju javnog prijevoza. Branka, naravno, troši svoje gorivo, a kad je u uredu, dislociranim ljudima uskače i sa sređivanjem papirologije.
– Ispunjavam im žalbe, rješavam ovrhe, molbe, bavim se neriješenim imovinskopravnim poslovima, šaljem poštu… – govori nam ova 56-godišnjakinja i dodaje kako je to sigurno najviše i najbolje što može učiniti na jednoj političkoj funkciji. Pogotovo u situaciji kada Grad nije ni kune izdvojio za rad civilnih udruga.
– Mogla sam, kao i drugi, mlatiti praznu slamu i boli me džon, ali to nisam ja, niti bi to bio moj izbor – kaže nam.
Posvećeni ste pomaganju ljudima koji žive bez struje, vode, sanitarija… Pročitala sam da su vas političari u početku ignorirali. Je li to točno?
– Istina je da su me političari u početku ignorirali, a to čine i dalje, kad niste član ni jedne stranke, onda je to problem.
Kada sam preuzela funkciju zamjenice gradonačelnika, shvatila sam da nemam nikakve ovlasti i da ne raspolažem nikakvim novčanim sredstvima. Kako sam rođena u ovom kraju i poznajem svaki kutak, smatrala sam da netko koga plaćaju porezni obveznici ne može sjediti prekriženih ruku i ne raditi ništa. Iako sam, naravno, mogla četiri godine sjediti i primati izdašnu plaću.
Zato sam odlučila iz relativno komotne pozicije pomoći kome mogu, a to su stari, zaboravljeni, siromašni ljudi, starosjedioci ovoga kraja koje su “opleli” i Drugi svjetski rat i Domovinski rat tako jako da i dandanas osjećaju posljedice.
Stupanjem na dužnost zamjenice gradonačelnika iz redova srpske manjine i obilaskom terena, jako me je rastužila činjenica da na području Gline još neka kućanstva u dvadeset prvom stoljeću nemaju osnovne uvjete za život, bez struje su, bez vode, bez sanitarnog čvora, javnog prijevoza, a isti ti ljudi prije rata su svi imali struju, bio je javni prijevoz. U funkciji su bili lokalni vodovodi.
Stvari su se ubrzale kada ste se udružili s Majom Sever i Matejom Medlobi i osnovali inicijativu “Ljudi za ljude”. Tada ste uspjeli pomoći stotinama ljudi. Kažite nam kako.
– “Ljudi za ljude” je inicijativa koja je nastala vrlo spontano. Jednostavno su se stvari posložile. Novinarka Maja Sever napravila je reportažu o teškom životu, bolje reći o preživljavanju, tih ljudi za emisiju “Nedjeljom u dva”, a ja znam sve ljude o kojima je radila reportažu. Nije ostalo samo na reportaži. Sjele smo na kavu Maja i ja i za deset minuta zajedno s Matejom dogovorile akciju. Cilj nam je bio isti – kako pomoći tim ljudima. A ja sam na terenu i znam koliko je tim ljudima pomoć potrebna.
Otvorile smo Facebook stranicu “Ljudi za ljude” i krenule smo. Ni u primisli nam nije bilo da će inicijativa postati ono što je danas. Ponekad mi nije jasno kako to traje istim intenzitetom toliko dugo i odakle se javljaju ti dobri ljudi.
A ima ih puno, samo u zadnjoj akciji smo prikupili oko 50.000 kuna i kupili smo osamnaest peći, tri bojlera, pet hladnjaka, dvije grijalice i jednu perilicu, opremili dječje sobe, promijenili prozore i vrata.
Gdje žive ti ljudi, jesu li svi u djelokrugu Grada Gline ili i šire? Na koliko područje se prostire Grad?
– Po popisu stanovnika u proljeće 1991., na površini od 544,10 kilometara četvornih u općini Glina živjelo je 23.040 stanovnika, raspoređenih u 69 naselja, i to Srba 69 posto, a Hrvata 20 posto, a prema popisu iz 2011. godine bilo je 9283 stanovnika, od čega Hrvati 69 posto, a Srba 27,46 posto.
A, nažalost, po procjeni stanovništva Državnog zavoda za statistiku za 2018. godinu, Glina je grad koji je uvjerljivo najpogođeniji odseljavanjem u razdoblju od četiri godine, iz našeg malog grada otišlo je 828 stanovnika.
Kako se živjelo prije rata?
– Oooo, prije rata smo imali sve – predionicu pamuka, “Plivin” proizvodni pogon, željezaru, surađivali smo s vašim “Diokomom”, bili smo prvi po prodaji obuće, a evo prije nekoliko dana se zatvorila posljednja prodavaonica “Borova”. A bilo ih je najmanje sedam.
Mi smo tu imali bolnicu, rodilište s dječjim odjelom, tu su se rađala djeca iz Cazina i Velike Kladuše…
A danas?
– Danas nam je ostalo nešto drvoprerađivačke industrije, kaznionica i samo pogon za pakiranje “Hipp” hrane za bebe. Nekada su ovdje lokalni poljoprivrednici proizvodili ekološko voće i povrće za tu tvornicu dječje hrane.
Koje nacionalnosti su ljudi bez osnovnih uvjeta za život?
– Ljudi bez struje su Srbi, cijelo jedno selo je bez struje na području grada Gline – Brubanj, i zadnji stanovnik koji je tamo živio više od petnaest godina bez struje napustio je to selo.
Prije su srpska sela u okolini Gline imala kućne brojeve do 220, a danas su to naselja u kojima živi tek desetak, mahom starijih ljudi. Sela koja nemaju javnu rasvjetu su sela u kojima žive Srbi.
No, evo, pisalo se i o jednom hrvatskom branitelju koji se odlučio nastaniti tu u selu Klasniću. Nema kome nije pisao, od Sabora do predsjednice Kolinde radi priključka struje. Već petnaest godina on se bori, uključila sam se i ja i poduzeli smo sve što smo mogli pa je nakon puno pokušaja napokon 31. prosinca lani dobio struju. Inače, ja ne pitam koje je tko nacionalnosti, nikada mi to nije bilo važno, gledam samo kakav je čovjek.
Moj muž je Hrvat, nikada nisam imala problema s tim. Nacionalnosti su važne političarima, njima treba nacionalizam da se održavaju na vlasti.
LJUDIMA JE DOSTA OBEĆANJA
Zašto HEP ne može osigurati struju kućanstvima koja su na sat vremena vožnje od glavnoga grada?
– Zašto struje još nema na Baniji, ne znam. Je li tu kriva “Elektra” ili su tu zakazale državne institucije, ne znam.
A najviše krivim predstavnike Srba koji ih zastupaju u Saboru, da se nisu tolike godine poslije rata izborili da ti ljudi dobiju struju i da ne moraju ponovno platiti priključak koji su već jednom platili.
Prije rata su sva ta kućanstva imala priključak na niskonaponsku mrežu koji su platili, sjekli su bandere u svojim šumama i sad moraju ponovno platiti priključak koji iznosi oko 7800 kuna, a ljudi žive od socijalne pomoći i poljoprivrednih mirovina koje nisu veće od 800 kuna.
Kako ste nekim kućanstvima osigurali solarne ploče?
– Solarne ploče smo osigurali iz donacija; baki Ljubi stigla je donacija iz Paname, jedan naš iseljenik je nakon članka u Jutarnjem listu platio panele, zatim donacijom UNHCR-a, te jedne udruge i mnogih ljudi dobrog srca.
Evo, nekidan smo uspjeli spojiti dva priključka, i to preko jednih mojih prijatelja koji su poslali donaciju iz Kanade. A evo, Brubanj, selo na području grada Gline, nije dobilo struju, a tu su ljudi koji rade u Austriji i Njemačkoj obnovili svoje kuće i, nažalost, tolike godine poslije rata struja nije došla.
Tako je prije nekoliko godina selo napustio i posljednji stanovnik koji uspio živjeti petnaest godina bez struje i nije je dočekao.
Kako ste vi osobno proživjeli ratna zbivanja? Jeste li imali problema?
– Zamjenica sam gradonačelnika iz redova srpske nacionalnosti. Ratna zbivanja su, kao za sve, i za mene bila teška, jedno vrijeme sam bila u Njemačkoj, ostatak u Zagrebu. Uvijek doživite neugodna iskustva, ali i to ne od ljudi, nego od neljudi.
Nisam član ni jedne stranke, na izborima sam pobijedila kao nezavisni kandidat, a bilo nas je pet kandidata. Ljudi su pokazali da im je dosta stranaka koje samo obećavaju, a ništa ne rade.
Mislite li da bi se političari trebali baviti upravo time čime se vi bavite, i zašto to ne rade?
– Političari bi se trebali spustiti među ljude, pa da vide kako ti njihovi birači žive. Sigurno bi onda imali više empatije i umjesto skupih auta i besramnih reprezentacija omogućili bi malim ljudima bolji život. Mislim da je osnovni zadatak političara, jer oni su zapravo službenici naroda, izgradnja bolje budućnosti za svakog građanina s kojim dijelimo svakodnevni život. A odgovor na pitanje zašto to ne rade, morate potražiti kod glavnih političkih aktera i ne želim se upuštati u njihove motive.
Ono što sam uvjerena, prvenstveno iz svoga dosadašnjeg iskustva, jest to da samo na razini retorike dominiraju skrb za javni interes i borba za malog čovjeka. Politička praksa nas uči da nije tako. Upravo je suprotno – zadovoljenje vlastitih interesa putem političkih grupacija dominantna je paradigma djelovanja “u javnom interesu”. Što prije prestanu s takvim načinom rada, to će prije nastupiti bolja vremena i za srpsku zajednicu u Hrvatskoj.
Smatram da je došlo vrijeme za smjenu generacija u našoj politici, s kojom se paralelno mora odvijati i proces mentalne smjene. Tek kada na scenu dođu vjerodostojni i iskreni predstavnici, koji će uvijek biti spremni priznati vlastite pogreške i propuste, možemo računati s tim da će se rješavati i bitni problemi naših građana. Tek tada ću biti sigurna da smo na pravom putu zaštite pojedinca kao najvažnijeg segmenta našeg društva.
Bravo, Branka! I čestitke na nagradama i cijelom angažmanu. Samo da još pregrmimo koronavirus…
– Daa, ha-ha… valjda će biti sve u redu. Ja se za virus u mojim udaljenim kućanstvima ne bojim. Bojim se jedino da ga ja njima ne donesem. Piše
