‘Pprevaranti i lažni odvjetnici su nam ukrali kuću! Očajni smo”. Otkrivano novi slučaj reketarenja. ‘Već smo godinama na sudu, svi kažu da smo u pravu, ali ishod sudskog procesa posve je neizvjestan!’ Njih dvoje bili su savršena meta.
Brat i sestra, dvoje dobrodušnih, bolesnih umirovljenika koji žive sami i od svih pomalo zaboravljeni u glomaznoj četverokatnici na istoku grada. Kada se danas, a prošlo je otada punih deset godina, njih dvoje sjete kako je sve započelo, primaju se glavu.
-Evo ovdje gdje vi sjedite, sjedila je i ona s nama. Puno puta. Bila je jako draga i htjela nam je pomoći. Tako je barem stalno ponavljala, govore mi Anka i Mirko (točni podaci poznati redakciji) dok poslužuju kavu. Sjedimo nagurani za stolom, njih dvoje, fotograf i ja, u skučenoj kuhinjici natrpanoj raznim drangulijama. Na stolu uz kolače i lijekovi, jer Anka je dijabetičarka, a Mirko stopostotni invalid koji je između ostalog preživio i moždani udar. Anka u rukama drži spise i pokazuje otkud ih je uzela- s vrha glomaznog papirnatog tornja koji nekontrolirano buja u kutu ispod prozora. Sudske tužbe, požurnice, zapisnici, novinski članci, elaborati i kojekakvi drugi dokazi… Eto u što se jedan fascikl u višegodišnjoj parnici može pretvoriti, kaže Anka.
Pomno odabrane žrtve
Nju i brata izigrali su dobro organizirani prevaranti, preoteli im vlasništvo nad kućom, za koju kažu da su je u krvi i znoju gradile tri generacije iste obitelji, a nakon godina parničenja to ne uspijevaju dokazati na sudu. Nekad vlasnici, sada su zapravo podstanari u kući koja nosi ime drugog vlasnika, koji ih svakog dana može izbaciti na cestu.
Zbog toga su, malo je reći, potpuno očajni.
A sve je počelo s tom “dragom” ženom o kojoj su mi pričali na početku, i koja je u njihov život ušla naoko slučajno, a ustvari ih je pomno odabrala, negdje 2003. godine.
Zovem se Silvija i medicinska sam sestra po struci, tako im se predstavila, a Anka i Mirko se više ni ne sjećaju jesu li je prvi put vidjeli kod neke prijateljice ili na cesti, ali ubrzo im je postala redoviti gost.
Silvija, elokventna i ugodna žena, barem isprva, puno je mlađa od brata i sestre umirovljenika, ali iz nekog razloga za njih uvijek ima strpljenja i dobre volje. Ubrzo im, na jednu od kava, u istu ovu kuhinjicu u kojoj kolega i ja slušamo priču, dolazi sa planom.
-Vaša je kuća velika i zjapi prazna, a vi se ničim ne bavite. Meni treba novac, a nigdje ne radim. Zašto ne bih ja u vašem prizemlju otvorila kozmetički salon, vi u njemu možete raditi. Ja bi od zarade vratila svoje dugove, vama ne bi bilo dosadno, objašnjavala je Silvija K. (podaci također poznati redakciji). Anki kojoj se plan, kao i njena nova prijateljica, jako svidio.
U danima koji su uslijedili dvije su žene planirale, a Silvija je donosila razne prospekte s opremom, preparatima i idejama. Mirko se nije miješao, ali načelno kao suvlasnik kuće nije imao ništa protiv.
-Nismo imali razloga posumnjati. Da ste samo vidjeli koliko je ona dobro glumila – kažu mi. Ubrzo je pao dogovor: brat i sestra dignut će kredit na svoju kuću, isplatiti Silvijine dugove “tamo nekim čudnim ljudima” i uložiti u kozmetički salon, a ona će im od zarade vraćati ulog. Da bi banka odobrila kredit, kuću je bilo potrebno etažirati. piše
