Riječ koju ćete ovih dana najčešće čuti u Rumunjskoj i Bugarskoj je “smeće”. U siječnju je Europska komisija Bukureštu zaprijetila kaznenim postupkom zbog kršenja pristupnog ugovora jer sve od 2014. nije postigla nikakav napredak u zbrinjavanju komunalnog otpada. Kada je riječ o Sofiji, otkriće planina smeća je izazvalo politički potres koji je doveo do uhićenja ministra za okoliš Dimova i velike policijske istrage u čitavom nizu gradova. U obje zemlje je istragu izazvala talijanska policija koja je otkrila tragove ilegalnog izvoza smeća u organizaciji tvrtki bliskih mafiji i o svom otkriću izvijestila svoje europske partnere.

Odjednom su i građani tih država postali svjesni razmjera problema koji im i inače nije potpuno nepoznat. Manje od 10% otpada se reciklira i većina se spaljuje bez ikakvih sustava filtara. To stvara ozbiljnu prijetnju zdravlju stanovništva – godišnje se u Rumunjskoj pali oko 100.000 tona plastičnog otpada. Što je još gore, gomile tog smeća godinama stoji naokolo. Novi bugarski ministar okoliša, koji je već stekao nadimak “Inspektor”, uvijek iznova otkriva gomile i gomile smeća koje je uvezeno iz inozemstva i koje nikad nije prerađeno jer su tvrtke koje su primile novac za to u međuvremenu jednostavno nestale. A tu je riječ o povećanju uvoza otpada u posljednjih deset godina za 20 puta! Strani novinari ne mogu vjerovati kad vide gomile smeća pod mostovima ili pored autoceste, a onda se to brdo pali kako bi se stvorilo mjesta za novi otpad, piše Deutsche Welle.

Ima mnogo krakova ovog skandala. U Italiji je ovaj tip poslova postao monopol sumnjivih tvrtki. Vrlo vjerojatno podrazumijeva korupciju, zaštitnike na visokim političkim položajima i masovnu propagandu protiv zaštitnika okoliša. Njih se onda redovito proglašava “zelenim talibanima” koje plaćaju konkurenti sa zapada kako bi zaustavili gospodarski rast. Zarada je velika, pogotovo ako vam se plati da reciklirate otpad, a zapravo ga spalite ili jednostavno negdje ostavite. Zagađenje nije samo problem zemalja istoka Europe među kojima se neke smatraju najzagađenijima na čitavom kontinentu. EU je također zabrinut i zbog odluke Kine donesene prije dvije godine da će prestati uvoziti otpad iz čitavog svijeta. Kina je počela polako razmišljati i o tome što učiniti s vlastitim smećem.

Pored svih tih problema ova kriza ima i simboličnu dimenziju. Građani zemalja istoka Europe su osobito osjetljivi kad imaju dojam da ih se smatra građanima druge klase. Sjećate se nedavne buke kad je otkriveno kako isti proizvodi imaju drugačije sastojke, ovisno gdje se prodaju: na istoku ili na zapadu? Broj takvih proizvoda je bio beznačajan, ali uvreda je bila golema.

Smeće bi moglo biti još teži udarac vlastitom narcizmu. Države koje se smatraju lošim đacima Europe kažu da su se pretvorile u smetlište ne samo Europe, nego svih razvijenih zemalja. Bijeda, smeće, očaj. Takvi prizori s brdima smeća po kojima siromašni Romi traže stvari koje bi još mogli biti od koristi, izazivaju depresiju i odvratnost, ali i srdžbu na nezaustavljivu “kriminalnu” tranziciju. Uvoz industrijskog otpada podsjeća građane kako je u njihovim zemljama industrija uništena: proizvodnja i potrošnja je otišla na Zapad, smeće se vraća na Istok.

Koncem devedesetih je izbila slična geopolitička pobuna kad se počelo razmišljati o mogućnosti pokretanja unosnog posla sa staračkim rezidencijama u Bugarskoj i Rumunjskoj, u kojima bi seniori s dobrom mirovinom dobivali njegu koju će si moći priuštiti i uživati u lijepom vremenu. Istovremeno se odvijao masovni egzodus mladih Rumunja i Bugara. Istočnoeuropski ego povrijedila je mogućnost da postanu starački dom Europe. No nikada nije došlo do masovnog otvaranja staračkih domova za dobrostojeće zapadnoeuropske umirovljenike. Umjesto toga, njegovatelji s Istoka odlaze na Zapad.

Pooštrenje ekoloških normi na sjeverozapadu Europe samo još povećava osjećaj nepravde. Dok se propovijeda takav moral i kritizira nas se jer se gušimo u smeću, bogate zemlje nastavljaju ovamo slati svoj otpad! U Bugarskoj se počelo tražiti da se odredi granica od najviše 50:50, dakle da se uveze maksimalno toliko otpada koliko ima i domaćeg. Ako umirete od raka izazvanog zagađenjem zraka, hoće li vam biti utjeha da je otpad koji se palio bio onaj nastao od vlastite nacije?

Drugi simbolični potez “Inspektora” je bio zatvaranje nekoliko graničnih prijelaza za uvoz otpada iz drugih zemalja. Ta mjera protiv globalizacije otpada ukazala je na problem: kapital se gomila na bogatim mjestima, smeće u siromašnim. Kritičari tvrde kako bi zaustavljanje prometa otpada bilo kršenje propisa EU-a i da je pravilno zbrinjavanje otpada unosan posao i zapravo ima značajnu ulogu u očuvanju okoliša. I tako se rasprava nastavlja, iz tjedna u tjedan, piše Deutsche Welle.

Što može spriječiti Rumunjsku i Bugarsku da prodaju zdravlje svojih građana i ljepotu tamošnje prirode kako bi se postigle brzu zaradu? Europski propisi i globe neće biti dovoljne. Ta brda smeća su tamo bila godinama, pred očima svih građana. Ali umjesto da se bune i prosvjeduju, mnogi su radije na tu hrpu jednostavno bacili svoje stare automobilske gume i produžili dalje. Piše