Ako želite poučnu životnu priču o tome kako policajci varaju i prisiljavaju građanstvo da radi njihov posao, pročitajte ovaj tekst.
Njegova radnja počinje 6. srpnja ove godine, oko 11 ujutro, kada je 71-godišnja Splićanka, stjecajem okolnosti majka autora ovoga teksta, pokradena u supermarketu u centru grada. Krađa je izvedena na banalan način – ormarići u kojima su kupci pohranjivali artikle nabavljene drugdje odavno su razvaljeni pa je građanka-majka, uz dopuštenje jedne od blagajnica, tri najlonske vrećice odložila iza blagajne koja je u tom trenutku bila prazna. Zajedno s njom na isto mjesto vrećicu je ostavila i neka plavuša. Srednjih godina, recimo. Potom obje ulaze među police supermarketa, piše Slobodna Dalmacija.
Desetak minuta kasnije građanka-majka s košarom u rukama prilazi kasi. Blagajnica je upozorava da provjeri nedostaje li nešto u vrećicama jer plavuša je neuobičajeno dugo čučala kraj njih.
– Kad sam je pitala što radi, samo je otišla iz dućana – objašnjava blagajnica koju intuicija, ispostavit će se, nije prevarila. Građanka-majka konstatira da joj je nestala mala ručna torba s mobitelom, zlatnim lančićem, osobnom iskaznicom, hrvatskom i bosanskohercegovačkom putovnicom, nešto sitnica i jedan kolač!?
Cijena prijave
Četrdesetak minuta kasnije sjedimo u uskoj sobi u Prvoj policijskoj postaji. Iznervirana građanka-majka, ja, policijski službenik jače građe s nešto sitne vegetacije ispod donje usne i njegov šutljivi kolega koji nam neko vrijeme sjedi iza leđa pa bez riječi napušta sobu. Policiji se može svašta prigovoriti, ali ne i ljubaznost. Ovaj s vegetacijom odmah upozorava da ćemo počinitelja goniti privatnom tužbom, zatim dugo upisuje u kompjuter prvo detalje krađe, pa majčine generalije. Veli “poduzet ćemo sve da otkrijemo počinitelja” i informira nas da “u tom dućanu imaju videonadzor”.
Nešto kasnije otpravio nas je na ulicu s papirom “kojim se potvrđuje” da je građanka-majka ostala bez torbice s već spomenutim sadržajem. U potpisu Ilija Patrun, načelnik policijske postaje. Za ovaj komad papira platili smo 20 kuna biljega. Da, u Republici Hrvatskoj prijava krađe stoji 20 kuna. Sreća što novčanik nije ukraden.
Ali kvragu i 20 kuna. Po izlasku iz postaje na srpanjskom suncu zanosimo se glupostima: policajac je djelovao ozbiljno, zna da trgovina ima videonadzor, rekao je da će “poduzeti sve”, ne bi nas varao, mobiteli se danas lako lociraju, ovaj slučaj bit će im jedan od lakših, brzo će naći kradljivicu, možda je prepoznaju čim pogledaju snimku.
Sljedećih dana rutinu kupnje u supermarketu upotpunjujemo raspitivanjem jesu li ih posjetili policajci, jesu li uzeli snimku s nadzorne kamere, jesu li barem nazvali i zamolili da bude sačuvana? Odgovor je uvijek isti – ne. Sa svakim odgovorom kopni i vjera u policiju. Dobro, nećemo se zezati, neke vjere nije ni bilo, ali mislili smo da neće baš zaboraviti prijavu istog časa kad su je napisali, piše Slobodna Dalmacija.
Poučen koleginim iskustvom – njegovu bratu ukraden je motor parkiran kraj bankomata s videonadzorom, ali policiji mjesec dana nije palo na pamet zatražiti snimku pa je prebrisana, a počinitelj nije pronađen, zovem člana uprave tvrtke u čijem je supermarketu počinjena krađa i pitam mogu li ikako sačuvati zapis s kamere. Dva dana kasnije poslovođa trgovine mi na WhatsApp šalje dijelove snimke.
Na njima je plavuša koja neko vrijeme prati građanku-majku po trgovini, a zatim, kad je bila sigurna da se građanka-majka neće skoro približiti blagajni, odlazi do mjesta gdje su odložene vrećice i dugo kopa po njima. Ne vidi se najbolje šta odnosi, ali sumnje nema, ona je jedina prilazila stvarima.
Poznata kradljivica
Pokrećem privatnu istragicu, snimku s plavušom objavljujem na Facebooku s molbom da mi se jave oni koji je poznaju. Već sljedećeg dana znam više-manje sve: relativno često krade i u jednom prodajnom centru na istoku grada, u nekim su joj trgovinama prodavačice zabranile ulazak. Doznajem joj osobne podatke, čak i registraciju automobila čovjeka koji već neko vrijeme traži da mu vrati novac. Ukratko, ženu s videonadzora pronašao sam za dan i pol rekreativnog rada.
Dvanaest dana nakon prijave krađe eto me opet u Prvoj policijskoj s imenom, prezimenom, djevojačkim prezimenom, adresom i katom na kojem kradljivica živi te informacijama o još tri dućana u kojima “operira”. Dočekuje me drugi inspektor ili što je već, predstavljam mu se kao novinar. Doima se zainteresiranijim od onog s vegetacijom. Objašnjava mi kako ne zna “ništa o slučaju”, morao bi, tvrdi, “potražiti spis” i provjeriti što su kolege radili. Ne trebate ga tražiti, tješim ga, vaše kolege nisu ništa uradili. Zapravo, vaš kolega nas je prevario, najavljivao je da će “poduzeti sve”, a nije mrdnuo prstom.
– Vi bi to mogli iskoristiti kao novinar, ali znate, mi ovdje imamo 30 službenika i samo jedan auto – pravda se pa zapisuje moja saznanja o kradljivici.
Idućeg dana me nazvao i pohvalio se da su nekoliko sati nakon razgovora sa mnom konačno preuzeli snimku videonadzora. Dvanaest dana nakon krađe. Sa sumnjivicom još nisu razgovarali.
– Ovih dana će – objašnjava.
Od tada je minulo dvadesetak dana. Iz policije ni glasa. Građanka-majka otišla je u Policijsku upravu izvaditi novu osobnu i putovnicu. Sa svim davanjima i fotografijama to ju je zadovoljstvo stajalo oko 500 kuna. Plavuša i dalje svakodnevno posjećuje prodajni centar na istoku grada. Na policijskim automobilima još uvijek piše “sigurnost i povjerenje”. piše
