‘Služio sam tri vojske, preživio dva rata, poplavu 1964., pandemiju, bolesti. Sad sam dočekao potres. I još živim’
Ljubo Gudelj još je jedini živi kroničar zagrebačke policije iz druge polovice 20 stoljeća. Stravična nesreća tramvaja na Mirogoju, poplava, sudar kamiona i autobusa u Dubokom jarku, željeznička nesreća na Glavnom kolodvoru. Sad je preživio i potres, iako je njegov stan na 1. katu u Preradovićevoj 2 dosta oštećen.
– Bio sam u pidžami. Dizao sam se iz kreveta i upravo spustio jednu nogu na pod, a drugom ga još nisam dotaknuo kad se zatreslo. Pogledao sam prema regalu koji se kreće, padaju slike, boce. Znao sam odmah da je potres i nisam se uplašio. Sve je to trajalo desetak sekundi. Digao sam se i gledam što je. Evo, još su razvaljena vrata ormara, popucao je zid iznad vrata dnevnog boravka, popucali su zidovi u spavaćoj sobi koju ne koristim otkad mi je umrla supruga. Prošli tjedan je bio kod mene statičar i rekao da je sve okolo popucalo, da prijeti opasnost od urušavanja krova. Iznad mene stanuje predstavnik stanara. Pita mene statičar imam li gdje biti, jer da ova zgrada, koja je građena 1872. godine, neće biti za stanovanje dođe li jači potres. Nemam, tu sam – rekao sam mu, kaže nam Gudelj, rodom iz Poljica kod Imotskog koji u Zagrebu živi od 1947. godine. Kao bivši krim tehničar, iako nije građevinske struke, daje svoju procjenu:
– Ova zgrada ima dobre temelje, podrum, ali tavan nije bog zna što. Ja sam se uvijek bojao za tavan – priča i kaže kako nakon potresa nije mogao odoljeti izazovu te je otišao do Trga bana Jelačića:
– Stavio sam masku, vidio sam da je dosta stradao treći kat. Name, otpadali su komadi. Da je netko bio dolje, ubilo bi ga. Sreća da je to bilo rano – opisuje svoje dojmove i drži u ruci ostatke staklene čaše na stalku, kaže.
Vjenčano odijelo
Deseci i stotine mrtvih, sve je to prošao u profesionalnoj karijeri Ljubo Gudelj, umirovljeni rukovoditelj Odjela kriminalističke tehnike zagrebačke policije. U mirovini je već 34 godine, njegov je stan pun stručnih članaka, bilješki, fotografija s posla koji je obavljao, ali i privatnih uspomena.
– Svašta sam proživio u životu, služio tri vojske, a još uvijek u tijelu imam i geler iz 2. svjetskog rata. Ha, samo ne znam čiji je, jer bio sam u domobranima, a isti dan sam prešao u partizane. Što ćete, takvo je vrijeme bilo – priča gospodin Gudelj. Vraćamo se na neke najzanimljivije slučajeve iz njegove prakse, a jedan od njih je nesreća tramvaja na Mirogoju linije broj 13 u kojoj je poginulo 19, a teško ranjeno 37 osoba.
– Bio je 31. listopada 1954. godine. To je bio jedan vagon i on je krenuo, ali nije odmah povukao kočnicu, nije pijeskom kočio, izvrnuo se na desnu stranu, ali da je otišao gore prema Zvijezdi, bio bi to još veći ‘rusvaj’ i bilo bi još više stradalih. Sve smo to snimili i dokumentirali, poslije je bilo suđenje tom vozaču tramvaja – prisjeća se Gudelj i kaže kako je o tome već pričao u nekoliko navrata i na televizijama. Sljedeće veliko iskušenje za njega bila je poplava 1964. godine kad se u noći s 25. na 26. listopada Sava izlila iz korita i poplavila Zagreb.
– Vijest da Zagrebu prijeti poplava zatekla nas je na utakmici Mađarska – Jugoslavija u Budimpešti. Vraćali smo se prema Zagrebu koji je već djelomično bio poplavljen i stali smo u Sesvetama. Tamo nam je bilo rečeno da oni koje rade odu na svoje radno mjesto, a tko ne, neka ide dalje. Ja sam nekako došao do kuće. Na brzinu sam se presvukao i to u vjenčano odijelo i išao pomagati jer smo se svi uključili u spašavanje ljudi. Ne sjećam se baš svih detalja – kaže naš sugovornik.
Posebno pamti 30. kolovoza 1974. godine kad je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru međunarodni ekspresni vlak 10410, koji je prometovao na relaciji Atena – Zagreb – Dortmund u 22.23, a u kojem je bilo oko 400 putnika, mahom gastarbajtera na povratku u Njemačku, iskočio iz tračnica pri brzini od 104 kilometra na sat na samom istočnom ulazu u Glavni kolodvor.
– Već sam bio legao kad sam dobio hitan poziv da dođem do kolodvora. Ostao sam do 31. kolovoza do 17 sati. Ništa nisam jeo sve to vrijeme. Prvo smo sve obišli doktorica Zora sa sudske i ja. S rukama u džepovima, da se ništa ne dira, da se ne kontaminira mjesto događaja. To je bio užas, nismo ni mogli nabrojiti sve mrtve. Kasnije, kad su okrenuli vagone, ispod njih je nađeno još 20 tijela tako da je bilo ukupno 167 mrtvih. Bilo je strašno, svuda oko nas su bile razbacane stvari, dijelovi ljudskih tijela. Sve se to dokumentiralo i fotografiralo – priča nam Gudelj. Urbana legenda kaže da je nakon nesreće bilo onih koji su krali vrijedne predmete poginulih putnika i da ih je vojska koja je osiguravala kolodvor strijeljala na licu mjesta.
– Ja nikakve pucnjeve nisam čuo, a bio sam tamo. Znali bismo, čuli bismo pucnjeve. Jedino ako je bilo nešto s prigušivačem ili da su ih odveli negdje dalje, to ja ne znam. Nismo mogli vidjeti gdje je tko. Bilo je tu svakakvih izjava, bilo je zlatnika, novca. Zakon to posebno tretira. Znali bismo da su nekoga strijeljali, čuli bismo pucnjeve – priča najstariji policajac. U ekipi za očevid cijeli svoj radni vijek proveo u tehnici. Bio sam u Bundeskriminalamtu u Njemačkoj, u švicarskoj policiji u Lausanni. Veću pažnju treba posvetiti tehnici, to je danas jako bitno, kaže. Treba platiti te ljude, u Mainzu ih 60 radi u tehnici.
Promatra Ljubo Gudelj i mlade policajce i nekadašnje kolege sve ove dane.
– Dobri su, rade koliko mogu, ali neka ne zaborave da uvijek mogu naći tragove. Čujem nekad da kažu da nema tragova. Uvijek ima tragova, samo ih treba znati pronaći. To su meni govorili kad su me učili krim tehnici. Sjećam se jednog svog bivšeg rukovoditelja koji je govorio da dobar rukovoditelj mora znati što mu radi onaj policajac na asfaltu. Bez toga on ne može biti dobar. Sjećam se da je jako ‘jahao’ na osobnom opisu. Ja i danas kad vidim čovjeka znam po čemu ću ga razlikovati od nekog drugog. Uzmimo, naprimjer, ušnu resicu. Moja je slobodna, a vaša je sraštena, a ima i onih koje završavaju u trokut ili su sasvim srasle. Vi imate recimo tu Darwinovu kvržicu, vi imate taj rub, ja nemam – fascinirao me 95-godišnjak detaljem koji je zamijetio. Prisjetio se još jednog slučaja iz svoje dugogodišnje prakse. Identificirao je napušteno dijete koje je bilo nađeno u središtu Zagreba i koje je potom odvezeno u bolnicu u Vinogradskoj.
– Jedno popodne, oko 15 sati, dojavili su nam da je nađena uplakana beba u Gundulićevoj 47. Bio sam tad šef odsjeka. Otišao sam sa svojim tehničarom, a došao je i liječnik koji je rekao da je žensko dijete zdravo rođeno jer je pupak bio odrezan. Iz toga smo zaključili da je rođeno pod kontrolom. Pretpostavljali smo da je rođeno u bolnici u Vinogradskoj, a tamo su tad rodiljama i novorođenčadi uzimali otiske, ali stopala, jer otisci prstiju kod novorođenčadi nisu još razvijeni. Uz pomoć sestre, odmotao sam dijete, premazao mu malo stopalo i uzeo otisak.
Budući da je prof. Kirchmayer uveo da svaka rodilja i novorođenče imaju karton s otiscima, imali smo slučaj gdje će ta njegova metoda pomoći da saznamo i ime majke ako je dijete rođeno u Vinogradskoj. Sestra mi je donijela kartone rodilja i novorođene djece unazad dva mjeseca. I listam ja tako te kartone i u jednom trenutku diže se meni kosa na glavi kad sam vidio da se otisak uzet s tabana novorođenčeta poklapa s onim koje je nađeno u Gundulićevoj. Ubrzo smo našli i majku koja je živjela na Zrinjevcu. Rekla je da je dobila dijete s nekim od građevinskih radnika, da ga nije htjela ubiti. Poslije sam doznao da je bila osuđena i završila je u kaznionici Požegi – opisuje nam Gudelj.
Štrudla i burek
Pokazuje nam i slučajeve gdje je proučavao jednojajčane blizance i može li se govoriti o tome da su identični i po otiscima prstiju.
– Dokazao sam da nisu, jer rekoh, ništa se u prirodi ne ponavlja pa tako ni otisci prstiju. Radio sam analize nekih jednojajčanih blizanaca, od kojih su neki bile i poznate javne osobe i dokazao da imaju različite otiske – opisuje neka svoja iskustva iz kriminalistike Gudelj. Osim što je dugo radio kao kriminalistički tehničar, Gudelj je bio i začetnik Muzeja policije o kojem smo nedavno pisali i bio je posebni uzvanik na njegovu otvorenju. Među izlošcima je i kartoteka, a o kartoteci on pamti dosjetku koju je čuo prilikom posjeta kolegama u njemačkoj policiji:
– Oni su nam rekli da u kartotekama rade samo ‘čičice’. Jer čovjek je dok je mlad na terenu, a u kartotekama rade oni koji moraju biti smireni, koje nitko neće prekidati pozivima, koji se u potpunosti mogu posvetiti svom poslu. Njemačka pedanterija, znate, oni su u kartotekama kriminalaca čak imali i zabilježeno kojom rukom netko kopa nos – priča neke svoje dosjetke iz prakse najstariji umirovljeni krim službenik. Osim što mu je stan pun prašine i uspomena, još se dobro nosi s godinama. Sin mu ima 60 godina, ima i praunuka Roka, a hvali trgovkinje iz trgovine prekoputa koje ga nazovu i pitaju treba li mu što donijeti sad kad je preporučeno da stariji ne izlaze van.
– Ujutro mi donesu burek ili štrudlu s jabukama ili sirom. Skuham si čaj. Poslije prošetam do obližnjeg Konzuma i kupim ručak. Najteže mi pada što nema variva. Zdravlje me služi dosta dobro, nemam nekih posebnih bolesti koje me vuku u smrt. Malo me reuma drži u nozi, ali dali su mi injekcije u oba koljena… Jedino mi je malo teže obuti se, ako je to neka kočnica. Apetit imam, ne pijem. Jedan dan su me zvali na telefon i kažu mi: ‘Vi ste starija osoba, dođite da vam izmjerimo tlak, sve je besplatno’. Kažem ja njima da sam ja dobro i da ću uskoro imati 95 godina. Pitali su me: ‘Dajte nam recept!’. Kažem ja njima: ‘Nemojte jesti previše slano, previše ljuto, radite koliko god možete dok možete, nemojte pušiti i piti i još ako imate dobru genetiku, eto vam recept!’. A što će tiče koronavirusa, a što ću se bojati, ako sve ovo dobro prođe, nadam se da ću dočekati 27. listopada i napuniti 95 godina! – priča Gudelj.
U stanu čuva tisuće svojih uspomena iako je, kaže, jednom razmišljao da sve to baci, ali zahvaljujući njemu Zagreb će imati svjedočanstvo o tome što je i kako radila policija u drugoj polovici 20. stoljeća. Dio svojih uspomena poklonio je Muzeju policije, a veliki dio još drži u ormarima koje je potres dobro “prodrmao”. Piše
