Hrvatica u Kanadi: Osamljenost je često strašna. Bolest dolazi. I što sada? Starački domovi? Kanadski starački domovi u kojima mnogi ne razumiju jezik i samuju do kraja života?
Mislim da bi se hrvatska Vlada trebala duboko zamisliti nad egzodusom obrazovanih i sposobnih mladih u razne zemlje svijeta. Kako možemo ići naprijed kad nam najbolji ljudi odlaze?
Svatko od nas Hrvata ima nešto posebno u sebi i svojim odlaskom daje nekoj drugoj zemlji svoje znanje, rad i korist, a ta druga zemlja nimalo nije pridonijela obrazovanju te djevojke ili muškarca.
Vjerujte mi, pišem ovo iz iskustva jer živim u Kanadi, gdje je mnogo došljaka Hrvata koji su svoje nevjerojatno znanje i sposobnost dali toj zemlji, a Hrvatska je, nažalost, tako izgubila.
Stalno srećem posebne ljude koji su ovdje postigli mnogo. Jasno, uspjeli su uz težak rad, upornost, ali i zbog svoje sposobnosti i obrazovanja.
Jedna od takvih osoba koja me se zaista duboko dojmila jest Theresia Palasti,nažalost danas pokojna.
Prvi put sam čula za tu jedinstvenu i sposobnu ženu prije mnogo godina, dok sam još uređivala “Hrvatsku iskru”, časopis naše torontske zajednice.
Ona je tada već oboljela i opraštala se sa svojim poslom, kućom koju je osnovala po imenu “Slavonia Village”.
Kad slušam njezinu kći Editu Marion kako prepuna ponosa govori o svojoj mami, koja je naše ljude u Kitcheneru, gradu pokraj Toronta, duboko zadužila, srce mi je stvarno sretno.
Gospođa Theresia Palasti, djevojačkog prezimena Egi, rođena je 1935. u Viskovcima pokraj Đakova, u srcu Slavonije.
Živjela je u Osijeku, bila je učiteljica. Shvativši kako nema šanse ništa postići u tadašnjoj Jugoslaviji, otišla je u Kanadu 1968. godine, zajedno s majkom, svojim suprugom i dvoje djece, kćeri Editom i sinom Tonijem.
Kad su došli u Kanadu, nastanili su se u gradu Kitcheneru. Gospodin Palasti, također vrlo sposoban čovjek, odmah se snašao i primio posla u građevini, a poslije je postao partner u jednoj velikoj građevinskoj tvrtki.
Theresia je dobila mjesto tajnice na Sveučilištu Waterloo, bavila se upisom studenata. Poslije je radila na Conestoga Collegeu, zahvaljujući dobrom znanju engleskog jezika. Uz svakodnevni posao, kuću, supruga i dvoje djece, našla je vremena i za dobrovoljan rad, gdje god je mogla.
U Kitcheneru je tada već bila formirana kanadsko-hrvatska zajednica koja je imala potrebu za učiteljima hrvatskog jezika i gospođa Palasti primila se i tog posla.
Kao i u svim kanadsko-hrvatskim zajednicama, i u ovoj je osnovana folklorna grupa “Slavonia” zahvaljujući toj ženi. Jasno, oboje njezine djece plesalo je u toj skupini.
No ni to nije bilo dovoljno za tu posebnu ženu koja je shvatila koliko je važno da se hrvatski useljenici uključe u život kanadskih zajednica, jer je to bio jedini način za uspjeh i dobar život.
Tako je gospođa Palasti podučavala naše ljude i engleskom jeziku. Govorila je naime tri jezika – engleski, ruski i njemački.
Pomagala im je u pripremama za dobivanje kanadskog državljanstva jer, da bi ga dobili, trebali su pokazati poznavanje zakona, važnih činjenica iz tamošnjeg političkog života i engleskog jezika.
Posebno starijim došljacima nije bilo lagano naučiti engleski, pa je gospođa Palasti dobrovoljno provodila sate i sate učeći s njima kako bi doseljenici u Kanadu što brže našli put prema boljoj budućnosti.
Baš iz tog razloga osnovala je i Multikulturni centar u Kitcheneru. Pomagala je ne samo hrvatskim useljenicima već i drugim nacijama da se što prije asimiliraju u kanadsko okruženje.
Taj posao nije izgledao lagano, no gospođa Palasti bila je zadovoljna kad je pomagala ljudima u teškoj životnoj situaciji. Malo je osoba poput nje, vjerujte mi, znam to iz vlastita iskustva.
Naime, u domovini u istoj kući ili stanu nerijetko su živjele cijele obitelji – mama, tata, djed, baka, djeca, unuci… U današnjoj Hrvatskoj sve je manje toga, ali kod nas u Kanadi toga gotovo i nema jer smo, recimo tako, financijski sređeni, pa si možemo priuštiti malo više.
Djeca odlaze od roditelja jer kupuju svoje vlastite kuće (a ima i mnogo stanova za iznajmljivanje), gdje žive sa svojom novoosnovanom obitelji.
Roditelji ostaju sami u kućama, gdje je prije bilo mnogo članova i pun život. Sada, kada su postali bake i djedovi, ostaju sami.
Unuci su narasli, žive svojim životima. Tko ima vremena za bake i djedove? Osamljenost je često strašna. Bolest dolazi. Živite u okruženju koje govori engleskim jezikom, a vi ga nažalost sve lošije znate što ste stariji.
Očito je takvih situacija bilo mnogo oko gospođe Palasti, i vjerojatno ju je to jako boljelo, kao što i mene boli.
Mnoge moje ostarjele prijateljice danas su potpuno same jer djeca nemaju vremena za nas, a unuci još i manje. I što sada? Starački domovi? Kanadski starački domovi u kojima često mnogi ne razumiju jezik i samuju do kraja života?
Gospođa Palasti shvatila je da treba nekako pomoći svome narodu u stranom svijetu, osobito starijim i onemoćalim osamljenim ljudima.
Dama koja je uvijek nosila svoju Slavoniju u srcu, ali i na umu, odlučila je osnovati neprofitni dom za ostarjele i nemoćne.
Priča mi njezina kći kako joj je mama punih osam godina svakodnevno hodala po sastancima s predstavnicima kanadske vlade kako bi možda dobila odobrenje za svoj projekt i neka financijska sredstva za otvaranje takvog doma.
Netko bi vjerojatno davno odustao, ali ne i gospođa Palasti. Nažalost, nije dobila nikakve novce, no ipak je bila prva žena u provinciji Ontario koja je, kao privatna osoba, uspjela osnovati i sagraditi neprofitni dom za ostarjele i nemoćne. Morala je uzeti hipotekarni kredit od banke i sagradila je “Slavonia Village”.
“Nevjerojatno je da je to uspjela napraviti”, kaže njezina kći. “Kako je uopće došla na tu ideju, ne mogu se prestati diviti snazi svoje mame…”
Za tako nešto morate biti posebno nadareni ne samo idejom već i upornošću, strašnom snagom za borbu s kanadskom birokracijom, koja nigdje nije lagana, no gospođa Palasti bila je jaka.
U njoj je bila ona posebna ljubav za čovjeka koja vas nosi i tada vam ništa nije teško.
Dobila je novac od banke, a hipoteku i danas otplaćuju njezina kći i sin (jer mi u Kanadi gotovo ništa veliko ne kupujemo gotovim novcem, pa kredit otplaćujemo godinama).
Godine 1989. svečano je otvoren “Hrvatski neprofitni dom Slavonija”. Taj kompleks, s tako lijepim zvučnim naslovom, ponosno istaknutim na samom ulazu, sadrži 50 gradskih kuća (townhomes) i 40 apartmana za seniore u zgradi na tri kata.
U samom početku projekta prednost su imali Hrvati, no poslije su se stvari pomalo izmijenile tako da danas tek 25 posto ostarjelih kanadskih Hrvata živi u stanovima i kućama “Slavonia Villagea”, kako je popularno nazvan taj projekt u Kitcheneru.
Za vrijeme Domovinskog rata ondje su bili smješteni izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Nažalost, gospođa Palasti teško je oboljela kao 60-godišnjakinja pa je morala prestati s radom u zajednici Kitchenera. Otišla je živjeti s kćeri Editom. Njezina bolest bila je strašan udarac za sve u “Slavonia Villageu”, a da ne govorim o obitelji.
Bila sam na oproštaju i sjećam se mnogih koji su glasno i u suzama žalili, jer to nisu tako visoke godine, posebno ne u njezinu slučaju.
Koliko bi ona još postigla da nije oboljela? Kako je žalosna bila njezina kći toga dana, a koliko je u njoj tada bilo i ponosa! Ustvari, mislim da u obitelji gospođe Palasti raste sve više i više ponos na pokojnu majku.
Zanimljiva je priča njezine kćeri o tome kako je Teresia Palasti uvijek smatrala da majke i djeca trebaju zajedno proslaviti rođendane.
Tako je ona dočekala rođendan svoje drage kćeri Edite, proslavila taj veliki dan s lijepim osmjehom – i u 76. godini, nakon 16 godina teške bolesti – oprostila se s najdražima oko sebe i napustila nas.
Otkad poznajem gospođu Palasti, duboko sam zadivljena njome kao poslovnom ženom koja je sve od sebe dala za ljude oko sebe. Bila je više puta nagrađivana od kanadskih vlasti, ali vjerujem da joj to nije bilo važno.
Ono što me možda najviše obradovalo s njom u vezi, osim rada i velikih uspjeha, jest to da je svoju duboku želju za pomaganjem drugima prenijela i na svoju djecu.
Njezin san “Slavonia Village” nastavljen je jer kći Edita i sin Tony i dalje brinu o tom projektu. Odlaze nekoliko puta tjedno iz Toronta u Kitchener, u projekt njihove mame, razgovaraju sa stanovnicima i štićenicima…
Edita se udala za posebnog čovjeka, Johna Mariona, osnivača telefonske tvrtke “Baka”. Kompanija je dobila ime po njegovoj baki, koju je zaista volio.
Marion je istaknuti član naše kanadsko-hrvatske torontske zajednice. Osnovao je “Kanadsko-hrvatsku trgovinsku komoru”, čiji je predsjednik.
U jednom mi je trenutku Edita Marion rekla kako je John više nalik na njezinu pokojnu majku po svojim sposobnostima i upornom radu nego što je ona.
No Edita je naslijedila nešto posebno od svoje majke – prekrasan osmijeh i samozatajnost.
Gospođa Palasti nas je napustila, ali iza nje su ostale nevjerojatne uspomene i rezultati. Dugujemo joj vječnu zahvalnost što je pomagala ljudima u nevolji kako god je znala i umjela.
Sjetimo se nakon ovog članka da je moglo biti i drukčije. Zar nije ovih petero izuzetnih ljudi, koji su svoje sposobnosti dali drugima, moglo puno unaprijediti svoju zemlju,samo da im se dala mogućnost.
I recite, zar nisam u pravu kad govorim da se hrvatska Vlada mora dobro zamisliti nad današnjim iseljavanjem iz Slavonije? piše
