Sreli ste je možda već puno puta u gradu. Sreli, a da je niste ni doživjeli. Jer eto, riječ je tek o još jednoj beskućnici. 74-godišnju Zorku upoznali ste prije tri mjeseca u priči o učenicima Osnovne škole Iver koji su u pučkoj kuhinji pripremali obroke za beskućnike.
U gradu od gotovo milijun stanovnika, ona je sama. Nikada se kaže nije udavala, imala djecu. O tome sada ne vrijedi ni razmišljati. Promijeniti se ništa ne može, a tu su i puno konkretnije brige. Plastične boce od kojih živi.
Pola po pola kune za kruh, mlijeko, čaj. “Kuda ideš, ako naletiš uzmeš, ako ne naletiš… Ne idem ja baš ono da kopam, ne, nego ono, ako ima uzmem, ako nema, idem dalje.” obašnjava nam Zorka Čolić.
Posljednjih 50 godina Zagreb je njezin dom. Ove su ulice Zorkino utočište, a golubovi i prijatelji i utjeha.
Trnovit život na Trnju
U svojim, a zapravo tuđim cipelama. Jer sve što Zorka ima njezino je postalo tek onda kada nekome drugome više nije trebalo. Kada je posljednji put kupila komad odjeće više se ni ne sjeća. Nove cipele već su godinama luksuz, a trgovina puna djevojaka kao da se cipele besplatno dijele, Zorki je teško shvatljiv prizor.
Za nju vrijede sasvim drugi kriteriji. Važno da je toplo i udobno, poput kaputa koji je kaže dobila od jedne čistačice iz obližnjeg kafića. Čuvao ju je od hladnoće cijelu zimu, a kada si beskućnik, baš zime su najgore. Posljednje četiri godineZorka živi na zagrebačkom Trnju u napuštenoj kući s još nekoliko beskućnika. I dobro je kaže, dok god ima gdje leći i spremiti svoje boce koje tijekom dana sakupi. Za Zorku dobro, ali daleko od onoga što bi itko od nas smatrao dobrim. Od kukanja se kaže nitko nije ni ugrijao ni nahranio. Od njega nikada ništa dobro nije došlo.
San o Australiji…
Rođena u Velikoj Kladuši u Bosni i Hercegovini, kaže, imala je teško djetinjstvo. Ona, dvojica braće i mama ostali su sami nakon što je tata poginuo u ratu, a vremena su, kaže Zorka bila gadna. No i tada možeš sanjati. “Ja sam tjela da odem u Australiju, ali nije mi uspjelo, nisam otišla.” povjerila se Zorka.
Australija joj je ostala egzotična i daleka. S nepune 24 i završena tek četiri razreda osnovne, dospjela je samo do Zagreba gdje je radila kao kućna pomoćnica. Iz obitelji u obitelj, iz domaćinstva u domaćinstvo. A onda su je stigle i godine. I više nikome nije bila potrebna. Na zagrebačkom Cvjetnom trgu, među otmjenim kafićima pa i za vrijeme subotnje špice, sjedi na klupi i hrani golubove.
“Kad idem na ručak, onda tu sjednem pa se odmorim pa onda idem dalje.” kaže Zorka. Gledaju je, to jako dobro zna. Zna i osjeti. “Kad golubove ranim, ali to mene ne dira. Ja kažem, gospođo i vi ste gladni pa jedete. Zato što nemaju jest šta, ne može on sebi naći tu na asfaltu. Ja znam kako bi meni bilo da sam ja gladna.”
Nije gladna zahvaljujući Pučkoj kuhinji Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. U trenutcima kada su učenici Osnovne škole Iver iz Sesvetskog Kraljevca, prije tri mjeseca, kuhali za beskućnike, upoznali smo i Zorku. Sve što su skuhali i strpljivo dijelili onima u potrebi, sakupili su u velikoj školskoj akciji.
Ukupno više od tonu hrane i drugih potrepština. Znali su da pomažu, ali nekima ipak nije bilo svejedno. Među njima bila je i Zorka – sretna i zahvalna na sitnicama koje je uz topao obrok dobila od učenika, jer pažnja ponekad znači više, neopisivo više.
“Pa onako bila sam malo tužna, neki su bili pognute glave i pričali smo im kako ne trebaju bit tužni i ne moraju se bojat ni sramit zašto oni tu dolaze zato što to je normalno sad u vrijeme ovo.” objašnjava Leonarda Markić. “Kriza je u hrvatskoj i nemaju svi baš svoj dom i nemaju novaca da si kupe hrane i to pa im onda pomažemo.”
I najbanalnija stvar za nju je luksuz
“Većina ljudi samo gledaju izgled, a ne gledaju unutranju dobrotu. Kao što netko kaže čovjek nije odijelo, to znači ne gleda se po odijelu, nego se gleda srce.” izjavio je tada učenik Karlo Mrak. Kakvo se srce krije iza tamnoga kaputa, tuđih muških cipela i iskričavih plavih očiju, većina njih ni ne sluti. Ljudi prolaze, okreću pogled… Bi li je cijenili više da izgleda drugačije, kao njegovana gospođa s frizurom?
I tako je gospođa Zorka odvedena kod frizerke. Kod frizera Zorka priznaje nije bila godinama. Sve su to luksuzi koje si ne može priuštiti. Šišaju je časne sestre, a na svoju je sijedu kosu itekako ponosna. “Na trgu me znaju pitat, kaže, jel se vi gospođo farbate. Reko ne.”, ponosno će Zorka. No češće su ipak situacije kada je gledaju s visoka. I zato smo joj mi odlučili pokloniti dostojanstvo. Odraz u ogledalu zbog kojeg se neće osjećati manje vrijednom.
Nikada se kaže nije šminkala i sve joj je ovo prije svega čudno. Malo rumenila, ruža i maskare. I prije svega pažnje kakvu jedna gospođa poput nje itekako zaslužuje. Nova odjeća. Samo njezina. Nikad prije nošena. I osmijeh iza kojeg se krije prava sreća. “Možemo naučiti biti zadovoljni sami sa sobom. Baš ovakvi kakvi jesmo.”, izjavila je frizerka Ivana
Kada sljedeći put sretnete Zorku, neće više biti našminkana. Vjerojatno će imati svoje, a tuđe cipele. Svoju, a tuđu odjeću. I pogledajte je tada ravno u oči. Bez srama. Vidjet ćete Zorku. 74-godišnju ženu iskričavih plavih očiju, vrijednu poštovanja i s duhom koji osvaja.
Kako nam je s uzdahom rekla, Zorki je glavno što nije bolesna. Da je zdrava, da može hodati i što se može snaći u životu. To je gospođi Zorki sreća u životu. piše
