Poruka iz doma u kojem mnogi žele provesti svoje posljednje dane: Uvedite vaučere za hrvatske umirovljenike!

Kako spriječiti tragedije poput one u obiteljskom domu za starije i nemoćne osobe ‘Zelena oaza’ u Andraševcu kod Oroslavlja, gdje je u požaru smrtno stradalo šestero korisnika? Sudeći prema najavama političara koji su prošloga vikenda obišli zgarište, pri čemu nitko nije prihvatio izravnu nadležnost nad poslovanjem te ustanove, zakonodavnim promjenama uvest će se i stroži nadzor. U domu Oaza na Ključić Brdu kod Velike Gorice imaju alternativni prijedlog.

Domovi za starije osobe u Hrvatskoj gorjeli su prethodnih godina u nekoliko navrata, ali ovaj put tragedija s ljudskim žrtvama nije izbjegnuta. Dok se čekaju službeni rezultati policijske istrage o uzrocima požara, o manjkavostima sustava progovorili su mnogi: od djelatnika Krapinsko-zagorske županije do članova Vlade. Upitan bi li zbog ovog slučaja trebalo postrožiti inspekcijski nadzor u staračkim domovima, premijer Andrej Plenković poručio je da će se u ovaj slučaj uključiti svi – i županijska tijela i nadležno Ministarstvo. ‘Da vidimo treba li taj sustav kontrola činiti redovitijim i češćim’, poručio je premijer pred ‘Zelenom oazom’.

Otprilike na istoj udaljenosti od Zagreba, ali prema jugu, na brežuljcima Vukomeričkih gorica nalazi se dom za starije Oaza, čija ravnateljica Nikolina Kadežabek pozdravlja sve namjere vladajućih da unaprijede sustav skrbi za građane treće dobi. No to se, napominje ona, može dogoditi samo pod jednim uvjetom.

‘Ništa se neće poboljšati dok se ne izjednače uvjeti za sve, tako da državni i privatni domovi rade po istim pravilima. Postoje velike razlike u kriterijima kod otvaranja udomiteljstva za starije, obiteljskog doma ili doma umirovljenika, u pravilnicima koji reguliraju izdavanje dozvola za rad. Kod obiteljskih domova nema gotovo nikakve kontrole; oni ni kod samog otvaranja ne moraju imati uvjete koje mi kao dom umirovljenika moramo imati’, napominje ravnateljica Kadežabek.

Domovi umirovljenika, naravno, uz protupožarne aparate moraju imati i sustav protupožarne dojave, kao i plinodojave, a njihovo održavanje provodi se dvaput godišnje.

‘Svakih šest mjeseci plaćamo kontrole, sve sami financiramo. Imamo i nadzor, otprilike svake dvije godine dođu inspektori, provjeravaju sve papire i certifikate, idu u sobe, kuhinju… Vrlo često, barem dvaput mjesečno, dođe i socijalna radnica, provjerava u kakvim su uvjetima korisnici oboljeli od Alzheimera’, otkriva ravnateljica doma u Turopolju koji nudi cijeli niz usluga, od radne terapije, grupnih posjeta kazalištima i muzejima, putovanja i izlete, fizikalnu terapiju i multisenzornu sobu koja omogućuje poticanje osjetila dementnih korisnika.

Oaza dom registriran je na 120 kreveta u 68 soba za korisnike koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske, pa i iz inozemstva. Kod njih nema beskrajnih lista čekanja, tek nešto dulje treba se sačekati na jednokrevetnu sobu. Cjenik se, kaže ravnateljica, prilagođava korisnicima, jer ‘nisu svi iste platežne moći’.

‘Nastojimo biti od pomoći, a kako u Zagrebačkoj županiji nema palijativnih kreveta, nakon razgovora sa županijskim palijativnim timom spustili smo cijenu sedam naših kreveta na 5.500 kuna kako bi i oni korisnici koji su manje platežne moći mogli imati kvalitetnu uslugu. Inače, cijena je oko 7.500 kuna‘, otkriva ravnateljica.

Prema pravilniku i ovisno o stupnju njege korisnika, o njih 20 brinu se dvije medicinske sestre i dvije njegovateljice. Inače, uz ravnateljicu u domu je trenutno zaposleno 40-ak djelatnika: osam medicinskih sestara, 12 njegovatelja, tri više medicinske sestre, četiri pomoćna njegovatelja, pet kuharica, dva domara, dva radna terapeuta, dva fizioterapeuta i socijalni radnik.

Najveći problem sa smještajem starijih osoba u domove je u tome što je građana treće dobi u Hrvatskoj sve više, a smještajnih kapaciteta još nema dovoljno. Prema saznanjima ravnateljice Kadežabek, na mjesto u ‘državnom’ domu čeka se od pet do 10 godina, ovisno o županiji, a kod njih redovito dolaze i korisnici koji su imali loša iskustva u drugim ustanovama i obiteljskim domovima.

‘Takvi korisnici dolaze nam uglavnom u zapuštenom stanju. Inače, svi misle da su cijene u privatnim domova nerealne, a ja mislim da su nerealne u županijskim domovima. Ako se smještaj u stacionaru plaća 3.500 kuna, pa još i subvencionira, to znači da je cijena i kod njih oko 7.000 kuna. A kad usporedite kvalitetu usluge… Bilo bi onda dobro kad bi svi umirovljenici u Hrvatskoj, a ne samo neki, mogli računati na subvencionirani smještaj. Kod nas su smješteni i hrvatski umirovljenici iz Njemačke, čije nam obitelji transferiraju novac koji dobiju od države za smještaj roditelja, a ovisno o osiguranju i stupnju njege dobivaju od 500 do 1.500 eura mjesečno. Ili da svi umirovljenici u Hrvatskoj dobiju neku vrstu vaučera, kao u Austriji, kojim se sufinancira smještaj u domu, bilo državnom bilo privatnom’, poručuje ravnateljica Kadežabek, podsjećajući na to da smještaj za umirovljenike u njemačkim ustanovama prosječno košta od dvije do tri tisuće eura. Piše