AMERIČKI UMJETNIK ZBOG KORONE ZAPEO U ZAGREBU Već 30 dana živim u hotelu i na ulicama sa svojom plastičnom frulom vrijednom 100-njak kuna sviram Bacha
– Ja sam ponajprije muzičar, a tek onda i žongler. Moja je vještina unikatna, ne samo zato što sviram i s lopticama kojima žongliram nego i zato što je Bachovu glazbu doista teško izvoditi na ovoj mojoj plastičnoj fruli Yamaha. Koliko znam, jedini sam na svijetu koji to može – govori mi Daniel Avrutick (69), Amerikanac iz Washington D.C.-ja koji već 20 godina živi u njemačkom Leipzigu, kamo se odselio zbog ljubavi prema velikom kompozitoru, nakon što je u mladosti proputovao dobar dio svijeta, zarađujući za život kao ulični svirač.
– To je jedini način na koji sam ikada zarađivao novac. U početku, kada sam započinjao karijeru uličnog svirača u Americi, svirajući posvuda po zemlji u svojim dvadesetim godinama, nastupao sam na ulici sa svojom srebrnom frulom, rekli bismo normalnom. Školovao sam se za taj instrument. No, kada sam otišao svirati na ulicama i putovati Južnom Amerikom, susreo sam se s plastičnom, jeftinom frulom.
Neko vrijeme nisam imao svoj instrument i počeo sam svirati na njoj. Svidjelo mi se – nastavlja Avrutick pa dodaje kako je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća putovao Europom s jednim ozbiljnim orkestrom te se zaljubio u zemlje kao što su Švicarska, Austrija i Njemačka.
Duh šezdesetih
– Scena uličnih svirača u Europi u to doba me se jako dojmila. Odlučio sam se odseliti u Pariz, u koji sam stigao 1978. godine. Bio je to vrlo živ i slobodan Pariz, duh šezdesetih je i dalje lebdio u zraku. Mogao si svirati posvuda. Ja sam bio prvi ulični svirač koji je izvodio po pariškim metroima. Danas svaki ulični svirač treba specijalnu dozvolu da uđe u metro, a Pariz je jedan posve drugi grad – komentira ovaj neobični ulični svirač, kojega ste možda susreli na opustjeloj Ilici tijekom posljednjih tjedana zagrebačke karantene.
Avrutick, rekli smo, na plastičnoj fruli Yamaha, koja košta jedva petnaestak eura, maestralno izvodi Bacha, žonglirajući tu i tamo lopticama kojima također svira (loptica na pritisak ispušta zvuk) i tako nadopunjuje zvuk svoje frule igračke.
– To što ja radim nije veliki žonglerski show. Ja nisam crowd pleaser, nisam vrlo teatralan. Znaš, danas street artisti moraju zarobiti ljude da bi im privukli pozornost. Moraju vikati, izvoditi akrobacije i slično. Ja sam samozatajan street artist, starog kova. Kada sam ja počinjao, nije bilo potrebno raditi takav cirkus jer su ljudi generalno imali više pažnje te su bili zainteresiraniji za svijet oko sebe, pa tako i za ulične umjetnike – pojašnjava svjetski putnik Avrutick, kojega je sveopći lockdown zatekao u Zagrebu, zbog čega posljednjih mjesec dana živi u hotelu Ilica.
– Kako živim u Njemačkoj, a nisam građanin te zemlje, moram ju napuštati svaka tri mjeseca. Onda dođem u Zagreb, jer imam tu obitelj, koju obiđem, a i sviđa mi se grad. Za mene će biti katastrofa kada uđete u Schengen. Ne znam gdje ću se onda sklanjati svaka tri mjeseca. Iskreno, ne da mi se više to. Sve što želim jest biti u svojem stanu u Leipzigu i stvarati nova prijateljstva – govori svirač pa izdvaja luteransku Crkvu svetog Tome u Leipzigu, gdje su pokopani Bachovi ostaci i gdje je veliki skladatelj radio kao kapellmeister od 1723. godine pa sve do svoje smrti 1750. godine.
Osjetljiv na zvuk
– Vidi, ja sam vrlo osjetljiv na zvuk. Kada čujem da drugi muzičar svira na ulici, ja ne mogu tek tako svirati svoje. Jer, to dovodi do kakofonije, a to ti je mentalna bolest grada. Tako da obično stanem negdje u blizini, ali ne preblizu, i pratim tog svirača. Improviziram pa sviramo zajedno. Ne želim kreirati kaos u zvučnoj kulisi grada, jer to ti je kao rak. Ozbiljna bolest, prijatelju.
Danas se svatko zatvara u sebe i viče svoje. Takav je svijet danas, a takva je i ulica. Ja ne mogu tako. Ako čujem neki zvuk, priključujem se. Uvijek pokušavam svirati s drugim uličnim glazbenikom, bio on dobar ili loš. Neki se od njih naljute, misle da im otimam publiku, pa se ja maknem. Takvi svirači ne razumiju problem kakofonije – nastavlja Bachov obožavatelj i dodaje kako je to što radi s priključivanjem drugim uličnim glazbenicima također njegov, jedinstveni pristup.
– Ipak, najviše volim kada mogu širiti isključivo svoju glazbu i kada sam jedini na ulici, kao što je bio slučaj u Zagrebu tijekom karantene. Nekada moja glazba iritira ljude, reći ću ti i to, posebno kada vježbam nešto novo i ne izvodim komad koji znam bez greške.
Tada pokušavam ostati pristojan, ispričam se, ali uvijek se za neko vrijeme vratim na istu lokaciju. Evo, baš to mi se dogodilo sinoć na Ilici. Vježbao sam nešto novo od Bacha i susjed je bio vrlo ljut jer sam izvodio jedan te isti ton neko vrijeme – govori Avrutick pa se osvrće i na svoj status u Leipzigu.
– Ondje sam nešto kao kultna ličnost. Imam svoju sljedbu. Mladi ljudi i street performeri me vole. Zbog problema s vizom često odlazim iz grada pa se vraćam u njega. Tako se pojavljujem i nestajem već 20 godina i tamo imam status pomalo mistične ličnosti za koju se nikad ne zna gdje je. Je li u gradu, u Crkvi svetog Tome, ili možda na drugom kraju svijeta.
No, kada se vratim, svi mi se obraduju – nastavlja svirač, pokazujući nam i knjigu koju je napisao, objavljenu u Njemačkoj, a u kojoj obrađuje svoje avanture po cijelom svijetu, od najranijih dana svoje karijere uličnog svirača pa sve do danas.
Kineska filozofija
– Prošao sam cijeli svijet i mogu ti reći da je publika svagdje ista, ali i svagdje različita. Prije lockdowna tri sam mjeseca proveo svirajući u centru Jeruzalema. Lud grad, vrlo živ, svi su konstantno na ulici. Najčešće sam svirao u starom gradu, i ondje je doista sve ludo od života – govori Avrutick i dodaje kako se kroz svoje putešestvije svijetom zainteresirao i za kinesku filozofiju koju već godinama proučava, a naučio je i mnoge jezike.
– Govorim njemački, francuski, španjolski, portugalski i četiri varijante arapskog: egipatsku, palestinsku, marokansku i klasičnu. Kad smo već kod Maroka, živio sam i tamo. Bila je to jedna druga zemlja u prošlom stoljeću.
Danas tamo svi bleje u telefone i nitko nije zainteresiran ni za što. Da bi im privukao pozornost kao ulični svirač, moraš imati zvučnike, računala, ogromnu kutiju za karaoke koju u automobilu voziš kroz grad. A sve to zbog nedostatka pažnje koju danas imaju mnogi, a posebno stanovnici trećeg svijeta, koje je to s telefonima potpuno uzelo. Oni su toliko fascinirani telefonima da ne dižu pogled s njih – jada se svirač.
– Danas mnogi misle da je svijet u toj spravi. Bulje u telefone i ne znaju kako ostvariti kontakt sa živom osobom. Ali, zato je tu ulični svirač, koji i dalje nastoji to promijeniti svojim djelovanjem – završava Avrutick pa se laća svoje frule. Piše