Dolazak u tadašnje Bibinje iz Austrije za njih je predstavljao pravi robinzonski pothvat jer Bibinje tad nije imalo ni asfaltirane ceste. No to je bio najmanji problem.
Prije je Bibinje bilo malo misto, nije bilo asfaltiranih cesta, rasvjete, imali su samo jedan restoran. Ali ono što nas najviše privlači su dragi ljudi i gostoprimstvo.
Tako govori Cillia Schuligoi koja rodnu Austriju vrlo rado zamijeni hrvatskim Bibinjama. Prije 50 godina, na nagovor prijatelja, mladi bračni par iz Austrije, Cillia i Hubert Schuligoi, stigao je u Bibinje. Dolazak u tadašnje Bibinje iz Austrije za njih je predstavljao pravi robinzonski pothvat jer Bibinje tad nije imalo ni asfaltirane ceste. No to je bio najmanji problem. U Bibinjama su naišli na drage ljude. Cilllia se prvih ljetovanja prisjeća držeći u ruci fotografije prvih domaćina, zahvaljujući kojima je umjesto prvotno planiranih pet dana, mladi par u Hrvatskoj ostao nevjerojatnih šest tjedana.
Cillia u Bibinje dolazi i danas, u 76. godini.
– Kad bi Cillia i Hubert došli u Bibinje, kod nas bi svaki dan bila fešta. Vrtija bi se ražanj, peklo bi se prase ili janje, feštalo se uz domaće vino, baš smo uživali – priča nam prisjećajući se svojeg djetinjstva Marija Karaban, rođena Sekula, čija je obitelj ugostila austrijski par.
– Oni su nam kao dio familije – dodaje Marija pokazujući nam fotografije sa svojeg vjenčanja s pokojnim Hubertom i gospođom Cilliom.
– Bili su i na mojem piru – uključuje se u razgovor Jagoda Sekula, od koje saznajemo kako su gospođa Cillia i Hubert sa svoja dva sina i kćeri nazočili svakoj svadbi u obitelji Sekula što dovoljno svjedoči ovom pola stoljeća prijateljstvu. Danas u Bibinje ne dolaze samo ljeti, njezina dva sina u Bibinjama imaju jedrilicu i dolaze barem nekoliko puta godišnje.
Bibinje su zavoljela i njihova djeca koja već stvaraju nove uspomene na bibinjska lita. Zamjenik načelnika Općine Bibinje u znak zahvalnosti obitelji Schuligoi poklonio je sliku mlade bibinjske umjetnice Tereza Kardum Kinda. piše
