INTERVJU S IVANOM ĐIKIĆEM Kako će medicina promijeniti naše živote u sljedećih 20 godina. Ivan Đikić jedan je od vodećih molekularnih biologa svijeta.
Potvrda tog statusa stigla je i početkom ovoga mjeseca kada je u Njemačkoj, zemlji u kojoj radi i živi, dobio jednu od najugednijih znanstvenih nagrada u toj zemlji, nagradu Gottfried Wilhelm Leibniz.
Rijetko ste u Zagrebu. Došli ste poslovno ili privatno?
– Privatno. Božić je. No, već za koji dan vraćam se u Frankfurt gdje živim. U Zagrebu su obitelj moje supruge Inge i moja sestra. Moja mama živi s nama u Frankfurtu. U Zagrebu imam prijatelje. Tu sam se školovao, diplomirao medicinu. Volim Zagreb. Naše troje male djece ovdje je s nama. Važno nam je da djeca zadrže čvrst kontakt s hrvatskom kulturom i jezikom. Zovu se Lovro, Petra i Emma. Imaju 11, devet i šest godina. Kod kuće u Frankfurtu govorimo hrvatski.
Ne dolazite često u domovinu?
– Ne, ali sam stalno prisutan preko maila, Skypea… U Zagrebu živi dio obitelji, a u Splitu imam laboratorij i profesor sam na Medicinskom fakultetu. Zapravo, stalno sam u Hrvatskoj, ali ne uvijek fizički.
Molekularna biologija, a vi ste liječnik…
– Od medicine do molekularne biologije velik je put. No, u današnjoj su medicini te dvije znanosti nužno spojene u jednu. Jer, ako želimo imati uspješnu suvremenu medicinu, moramo znati biologiju. Biologija nije više na razini stanice, kako smo to učili prije 30 godina, nego je sada na razini molekule, pa čak i atoma.
Obična kronična bolest
To znači da danas imamo molekularnu medicinu?
Točno. Danas znamo atomske strukture molekula koje su važne za ljudski život. Na temelju toga možemo uspješnije dijagnosticirati i liječiti.
Vi se bavite molekularnom biologijom tumora, dakle teških, graničnih bolesti.
– Sama definicija i zvuk riječi tumor imaju ubojit prizvuk. Još smo limitirani u uspješnom liječenju tumora. Vjerujem da ćemo već za deset godina uspjeti tumore pretvoriti u kronične bolesti. Dakle, od tumora se neće brzo umirati, nego će se moći dugo živjeti. To će postati obična kronična bolest. Tada će i strah od tumora postati manji nego što je danas. Time će i otpornost čovjeka postati jača jer će izostati postojeća psihosomatska reakcija na tumore koja je prožeta strahom od smrti, neizvjesnošću ili nepostojanjem nade u ozdravljenje. Otpor i obrana organizma su slabiji kad je čovjek preplašen.
Zaista vjerujete da ćete taj veliki napredak u medicini postići već za desetak godina?
– I vjerujem i znam. Time se bavim. Još prije desetak godina smrtnost od tumora dojke bila je 85 posto, a danas je samo deset do 15 posto. Sada se odmah nakon operacija tumora počinje s davanjem lijekova koji uništavaju ili barem usporavaju razvoj metastaza. Prije se čekalo hoće li se one pojaviti ili neće pa se time gubilo vrijeme. Danas reagiramo istodobno s uklanjanjem tumora.
Vrlo realna nada
To daje golemu nadu čovječanstvu…
– Vrlo realnu nadu. Uvjeravam vas. Uspjet ćemo.
Vi ste svjesni toga da svojim istraživačkim radom spašavate, možda, milijune života?
– Moja glavna motivacija je znatiželja. Moja znatiželja za istraživanjem života i istraživanjem toga što dovodi do razvoja bolesti jest moja ‘driving force’, kako se to kaže na engleskom. Važno mi je da naša otkrića mogu biti iskorištena za pomoć ljudima.
Rekli ste da ćete vi istraživači, znanstvenici, za desetak godina pronaći jedinstveni lijek za tumore. Univerzalni, za sve tumore?
– Nećemo. Zbog raznolikosti tumora, zbog njihove sposobnosti da se brzo mijenjaju, nikad nećemo imati univerzalni lijek. Imat ćemo mnoge nove lijekove koje ćemo, na temelju znanja, moći koristiti u pravoj, odgovarajućoj kombinaciji. Koliko god ima oboljelih osoba, toliko ima i vrsta tumora. Ne može se liječiti na identičan način kod svih pacijenata.
Znači, medicina će biti individualizirana? 
– Da, sigurno. Individualizirana medicina se najbolje definira upravo na temelju tumora. Jer, tumor je stanica te osobe koja ga ima. On nije tuđa stanica. I kad ta stanica postane tumorska stanica, ona je drugačija kod svakog čovjeka. Uz to, evolucija tumorskih stanica je toliko brza i neočekivana da liječenje zaista mora biti individualno. Važno je gdje pacijent živi, što radi, koja je terapija primijenjena. Lijek koji ne ubije tumorsku stanicu ipak djeluje: natjera je da se promijeni, i to u nepredvidivom obliku. I ta je evolucija unikatna. piše
