Ratna razaranja Maru su iz Dervente otjerala u Zagreb. Danas nema nikoga svoga ni bilo kakve imovine. Kaže kako nikad neće prežaliti što je morala otići iz vlastitog doma.
Derventa je prije rata bila predivno mjesto za život. Ja sam bila domaćica, a suprug je bio kamenoklesar. Zajedno smo ondje živjeli 37 godina. Imali smo kuću i doista sam uživala u svakom trenutku. A onda je došao rat. Više nismo mogli ostati. Te 1992. godine sjela sam u auto, skupili smo par sitnica i počeli utrku za život do Hrvatske. Sjećam se kao danas tih granata koje su padale oko nas. Voziš, vidiš u kukuruzištu pored sebe eksploziju, auto poskoči, ali nastavljaš dalje i nadaš se da neće pogoditi nas – prepričava Mara Šitum (82) u dahu najgore životne trenutke.
Stigli su do Zagreba računajući da su ovdje samo privremeno, da će se vratiti doma. Suprug je otišao u mirovinu prije nego što su izbjegli, no dolaskom u Hrvatsku se teško razbolio i preminuo.
– Ostala sam posve sama. Svi su moji umrli. Nismo imali djece, nazad u Derventu nisam mogla. Dotuklo me to. Ovdje sam bila podstanarka i snalazila sam se kako sam mogla. Naslijedila sam njegovu obiteljsku mirovinu koja iznosi 1300 kuna. U jednom danu sam ostala bez apsolutno svega. Derventu su sravnili sa zemljom, a od moje kuće ostao je samo jedan zid. Bila sam prestara da nađem neki posao, premlada da umrem – prisjeća se Mara ponavljajući kako nikad neće prežaliti svoju kuću u Derventi gdje je provela najljepše životne trenutke.
U dom za umirovljenike u Dubravi je došla prije osam godina. Mirovina joj nije dostatna za trošak doma, pa joj centar za socijalnu skrb doplaćuje razliku.
– Nedavno je baš ovdje u ovaj dom došla moja susjeda iz Dervente. Sad mi je malo lakše. Kao sestre smo, imam nekoga tko me razumije i tko je prošao isto što i ja. Tamo nema života. Nikad nisam dobila nikakvu odštetu za moj opljačkani i razoreni dom, za sve što sam preživjela. Ali eto, sad sam u miru – zaključila je Mara. piše
