Razlika između usamljenosti i samoće je ogromna. Zašto neki ljudi izbjegavaju vezati se za drugu osobu? Neki su tako odabrali sami, a neki jednostavno ne mogu pronaći partnera s kojim bi bili spremni dijeliti život.
Oni koji odluče ostati sami čine to jer ne žele dijeliti svoje vrijeme s nikim, a mnogima je ta odluka posljedica loših iskustava, gubitak velike ljubavi za koju misle da se nikad ponoviti neće ili jednostavno zbog nemogućnosti pronalaska odgovarajućeg partnera. 
Biti u vezi ili sam stvar je izbora
Razumljivo je da će pojedinci bez partnera ponekad osjetiti dosadu i upoznati se sa osjećajem usamljenosti. Pitanje bi bilo tko je sretniji, samci ili oni u vezi? Na žalost, laže se u oba smjera pa mnogi od onih što su prisilno sami kažu kako je to njihov izbor jer ne žele da netko pomisli kako si nisu u stanju naći partnera. S druge strane, mnogi od onih koji su dobrovoljno sami, uvjeravaju druge kako su na to prisiljeni bojeći se procjene kako s njima nešto nije u redu. Većina žena smatra kako će im samački status pomoći u karijeri , a prema rezultatima nekih istraživanja tek je svaka sedma uspješna žena udata – za razliku od uspješnih muškaraca: svaki je drugi oženjen.
Velik broj ljudi čuva svoju slobodu i ne može zamisliti da ju netko pita kamo ideš ili zašto gledaš u točku na zidu već dva sata… Svjesno se odlučuju na taj put, i to ne znači da su usamljeni, obično su okruženi velikim brojem ljudi ali kući vole ići sami. David Brooks, novinar New York Times je više puta pisao o faktorima koji su doprinijeli sve većem broju razvedenih, samih ljudi. On ovaj period naziva “era individualizma” u kojoj ljudi žele više prostora kako bi razvili svoje, individualne, talente.
Drugi su pak takvi da ne mogu zamisliti život bez partnera, podrške i nekoga za dijeliti snove i strahove. Zbog straha da će ostati sami, spremni su trpjeti bol, laži i gubitak samopouzdanja. Kome je bolje?… piše
