U Mađarskoj je već otvoren i starački dom u kojemu se govori isključivo njemački jezik. Smještaj umirovljenika u staračkim domovima istočne Europe višestruko je jeftiniji. Njemačko zdravstveno osiguranje počelo je stare i nemoćne ljude umjesto u Njemačkoj smještati u staračke domove istočne Europe i Azije. Prema posljednjim podacima, u Mađarskoj je već smješteno više od 7100 Nijemaca, više od 3000 ih je u Češkoj, otprilike 600 ih je smješteno u domove u Slovačkoj…
Još neutvrđen broj starih i nemoćnih Nijemaca udomljen je u institucijama Španjolske, Portugala, Grčke i Ukrajine, a neki od njih završili su čak na Filipinima ili Tajlandu.
Smještaj starijih osoba njemačko zdravstveno osiguranje plaća do 1950 eura po osobi na mjesec, a takav aranžman u nekoj od specijaliziranih klinika Njemačke stoji od 3000 do 6000 eura te je očito kako su osiguravatelji posegnuli za jeftinijim i prihvatljivijim rješenjem. Skrb o starima i nemoćnima na području istočne Europe ili Azije stoji i do tri puta manje nego u nekom bavarskom staračkom domu.
Prilika za Hrvatsku
(Smještaj umirovljenika na hrvatskoj obali dobra je prilika i za manje hotele koji većinu godine zjape prazni)
Ovaj aranžman mogao bi dobro doći hrvatskim staračkim domovima, ali i starim hotelima na jadranskoj obali koji bi mogli prenamijeniti svoje poslovanje.
– Imamo problema s popunjavanjem kapaciteta. Naš je hotel malen i relativno star, a nemamo dovoljno novca za renoviranje. Sobe su dobre, ali nemamo bazen, nemamo jacuzzije u sobama, a to sve turisti danas traže. Sezona nam traje tek nekih devedesetak dana pa bi drage volje hotel pretvorio u starački dom za Nijemce. Prema onom iznosu koji njihovo zdravstveno osiguranje plaća moglo bi se dobiti otprilike 450 kuna dnevno za puni pansion, ali i potpuna popunjenost soba kroz cijelu godinu – rekao je Stjepan Baričević, vlasnik malog obiteljskog hotela na Jadranu. Svjestan je da bi morao zaposliti i stručno osoblje, ali i s tim troškovima posao bi se sigurno isplatio.
Na dolazak njemačkih umirovljenika dobro reagiraju i vlasnici trgovina i kafića.
– Ako bi nam se u susjedstvu otvorilo nekoliko takvih staračkih domova, to bi bilo dobro za posao. Svi ti ljudi primaju nekakve mirovine i nešto bi kupovali kod nas, svi oni imaju djecu ili unuke koji bi ih ponekad posjećivali i odsjedali u mjestu – smatra Ivo Špenar, vlasnik trgovine u Šibeniku. To bi se posebno dobro odrazilo na život u manjim mjestima Dalmacije koje ljeti vrve turistima, ali u kojima tijekom hladne polovice godine nema nikoga.
“Izvoz” umirovljenika nije njemački patent, prvi su se tome dosjetili Japanci. Pogođeni starenjem stanovništva i porastom broja umirovljenika, što se odrazilo i na državnu blagajnu, japanski ministar financija Masajuro Shiokawa 2003. godine savjetovao je sunarodnjacima da krenu u puno jeftinije domove umirovljenika na Filipine. Argument ministra bio je da nijedna nacije na svijetu ne stari brže od japanske, tako da će 35 posto Japanaca do 2020. godine biti starije od šezdeset godina. Dugoročno, japanskom mirovinskom sustavu prijeti kolaps. U Japanu se ta ideja pojavila još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ali nije zaživjela sve do početka ovoga milenija. Japanci su planirali svoje umirovljenike izvoziti i u Španjolsku, Senegal i Australiju, gdje su čak na jednoj plaži planirali sagraditi High-Tech koloniju za japanske umirovljenike. U Senegalu su htjeli sagraditi selo za japanske seniore u kičastom kalifornijskom stilu. No, inicijative su za Australiju, Španjolsku i Senegal propale zbog prosvjeda tamošnjeg stanovništva da Japanci nakon kupnje tvrtki, hotela i gradnje golfskih igrališta spremaju i invaziju umirovljenika. Samo siromašni Filipini pristali su na japanski plan i udomili japanske umirovljenike u domovima koji su samo za njih sagrađeni.
Nepopularna mjera
Poučen japanskim primjerom, u Njemačkoj je na istu ideju u ljeto 2003. došao mladi političar Philipp Mißfelder, no odmah je proglašen međugeneracijskim šovinistom. Ipak, ekonomska se situacija od tada znatno promijenila pa su Nijemci starijima ipak počeli tražiti smještaj u domovima izvan svoje države. Ipak, to je u javnosti još nepopularna mjera.
– Ne možemo ljude koji su Njemačku učinili bogatom i ovdje ostvarili svoje životno djelo jednostavno deportirati – kazala je za Bild Ulrike Mascher (74), predsjednica socijalne udruge VdK. Kao primjer navodi slučaj Marije P. (82) koja boluje od teške demencije i davno je zaboravila da je svoj dom u gradu Plauen napustila prije tri mjeseca i preselila u češki gradić Zlosyn. Mjesečni smještaj u tamošnjem “Alzheimer centru” stoji 660 eura, točno pet puta manje nego u Njemačkoj. No u domu se sluša češka glazba i gledaju češki filmovi, što Mariju jako živcira.
– Nije nimalo lako s njom. Srećom, kći joj dolazi u posjet svakih nekoliko tjedana, a onda je sretna kao malo dijete – kazala je upraviteljica doma Dana Jarešová.
Ipak, nisu svi nezadovoljni. Margot R. (90) napustila je svoj dom u Göppingenu i sada živi u domu umirovljenika uz mađarsko jezero Balaton, u prvom domu u istočnoj Europi u kojem se govori njemački. Plaća 1500 eura mjesečno, dvostruko manje nego u Njemačkoj. Nije joj teško palo napustiti svoju kuću, u kojoj je 30 godina živjela s mužem Horstom.
– Horst je umro prije 15 godina, a potom i mnogi prijatelji. Nikome više tamo ne nedostajem – kaže Margot. piše
