O anksioznosti, tuzi, napadajima panike i samosažaljevanju, ali i kako se lakše nositi s ovim “izoliranim” trenutkom govorila nam je psihologinja Dea Ajduković.
Dea Ajduković (1983.) doktorica je psihologije, geštalt psihoterapeutkinja i supervizor u psihosocijalnom radu. Uz svoju privatnu praksu, surađuje s udrugom “SVE za NJU” kao i sa savjetovalištem Društva za psihološku pomoć. Vodi superzanimljiv blog (viseodideje.hr) na kojemu možete saznati mnogo korisnih stvari od toga što je psihoterapija do toga koje radionice i gdje zapratiti. Razgovarali smo o anksioznosti, napadajima panike, tugovanju, ali i izazovima izolacije koja nas sve čeka.
U medijskoj reprezentaciji anksioznost se izolira kao da dolazi sama od sebe, a u praksi tome nije tako, zar ne? Sama anksioznost ne postoji po sebi….
Da, anksioznost je širok pojam. S jedne strane je biološki kapacitet koji svi imamo jer nam je kroz evoluciju služio kako bismo se zaštitili od opasnosti, a služi nam i danas. Kad se brinemo oko koronavirusa i pitamo se kako se s time odgovorno nositi, odlučujemo da se nećemo rukovati – to je samozaštitno ponašanje potaknuto određenom količinom anksioznosti. U ovom kontekstu pojam označava sklonost oprezu, predviđanju i sprječavanju neželjenih situacija. Dakle, svi imamo potencijal za anksioznost, ali on nije kod svih isti, jer je dijelom određen i genetskom predispozicijom za anksiozan način reagiranja. A paralelno živimo u društvu koje nas pritišće da djelujemo savršenima, a teške emocije slabo podnosi. Tada nesigurnost i anksioznost postaju nešto što nam se čini nenormalnim, što mislimo da trebamo skrivati kako bismo bili prilagođeni i prihvaćeni.
S druge strane, neki pojmovi vezani uz mentalno zdravlje ušli su u popularnu kulturu, koja ih razumije i predstavlja na drugačiji način nego struka. Na primjer, opsesivno-kompulzivni poremećaj, kojeg filmovi i serije često prikazuju kao neobičnu, simpatičnu pedantnost, a stvarni ljudi koji s njime žive znaju da je to poremećaj koji život može učiniti jako skučenim i potpuno ga oblikovati. I onda možemo čuti da sasvim zdrava osoba za sebe kaže: “ja sam ti malo OCD”.
Zanimljivo je odakle taj poriv da sebi prilijepimo malu samodijagnozu. To može biti onda kada nam je teško jasno izraziti neku svoju potrebu i time preuzeti odgovornost za sebe. Na primjer: “nemoj dirati moje stvari, ja ti imam malo OCD” može biti šifra za “nemoj dirati moje stvari, to me smeta”. U ovome društvu, nažalost, nemamo puno podrške za to da preuzimamo odgovornost za sebe, pa nam se može činiti da takvo, jasno postavljanje granice bez osobitog ispričavanja nije ok.
Kada je riječ o anksioznosti kao nečemu što nam stvara teškoće u životu, pa ide i prema poremećaju, onda je zapravo riječ o simptomu. Svaki simptom ima svoj uzrok koji traži pažnju, iako ga nekad nije lako pronaći. Mnogi ljudi teško prepoznaju, imenuju i kontekstualiziraju svoje osjećaje. Tada osjećaji mogu postati amorfna masa koju osjećamo kao napetost i tjeskobu. To je neugodno stanje i prirodno je da želimo da prođe, ali nam je ponekad teško pogledati u sebe, u ono što nam je teško i što daje pogonskog goriva tjeskobi. Ljudi se tada nadaju da će neki lijek biti čarobni štapić. Lijekovi mogu pomoći, ali ne rješavaju problem toga da se nismo najbolje naučili nositi sami sa sobom ili sa svijetom.
Zaboravljamo da je zdravo psihološko suočavanje s teškoćama nešto što se uči, i nismo svi imali tu sreću da smo iz okoline odmalena učili nositi se sa svojim raznim osjećajima. Tada se naše misli i osjećaji zapetljaju pa ih doživljavamo kao anksioznost. Ako to ignoriramo i ne rasplićemo te osjećaje, ako im ne dajemo pravo da budu i da ih shvatimo ozbiljno – to može voditi prema poremećaju.
Dva su se pitanja otvorila: dakle, kod puno ljudi postoji ta izvjesna sklonost samodijagnosticiranju, ona je naravno u polju mentalnog zdravlja češća nego li u odnosu na svekoliko drugo – tjelesno zdravlje. Treba li to samodijagnosticiranje izolirano promatrati?
Kao fenomen koji je baš sada? Jednim dijelom postoji taj ideal unutarnjeg života koji također dolazi izvana, a to je da stalno trebamo biti sretni, jer ako nismo stalno sretni to onda znači da nešto ne valja s nama, a ako ne valja – hajde da vidim što to ne valja i kako se to zove. Tu onda dolazi internet s informacijama i poluinformacijama. Činjenica je da neki put ljudima provizorna dijagnoza pomogne da uopće svoje iskustvo stave u nekakav okvir. Kada znamo da neka naša unutarnja događanja imaju svoje ime i imaju svoju ograničenost ili imaju nekakvu svoju logiku, onda mi može biti lakše da ne mislim da sam jedini, da se s tim ništa ne može nego nam to govori da se nešto može. Provizorno samodijagnosticiranje tada ima nekog smisla.
Kada se liječi anksioznost odnosno napadaji panike – kako se pristupa tom? Nekada se šalje dalje, kod psihijatra?
Po potrebi da, i isto tako – nisu svi ljudi jednako skloni ili neskloni tabletama. Nekim ljudima anksioznost zaista bude izrazita, i to im bude jako teško. Bude im teško izaći iz zatvorenog kruga misli u njihovoj glavi. Kod paničnog poremećaja je to krug straha od napada panike, to postaje strah od straha. Tada lijek može pomoći, posebno nekome tko ima prema tome pozitivan ili otvoren stav, ali je psihoterapija i tada vrlo važna. U psihoterapiji napada panike, najprije klijenta učimo kako da sebe malo stabilizira, educiramo ga što se to događa kada kreće napadaj panike. Što više informacija imamo, to nam je manja neizvjesnost, to nam je manja anksioznost. Važno je da čovjek razumije što se tada događa i što može poduzeti kako bi time mogao upravljati.
Iz filmova nam je poznata scena s disanjem u vrećicu, što je tehnika koja može pomoći, ali je važno da razumijemo zašto. Ljudi dobiju laičku ideju da se trebaju opustiti kad osjećaju da im raste napetost, pa pokušaju duboko disati. Međutim, u napadu panike se zapravo događa da spontano dišeš plitko i brzo te da zbog viška kisika imaš osjećaj da nemaš zraka. U laičkom pokušaju da si pomognemo dubokim disanjem zapravo hranimo fiziološku komponentu napadaja panike. Zato je važan dugi izdah, koji smanjuje količinu kisika u plućima – i zato filmsko disanje u vrećicu ima smisla. Osim toga, kod napada panike, važno je preusmjeriti fokus misli na konkretne stvari: što oko sebe vidim, čujem, što osjećam pod prstima, u kakvom mi je položaju tijelo.
Kada se čovjek osjeća stabilno i kada mu nije u prvom planu strah od panike, onda u psihoterapiji može gledati kako to da je do toga uopće došlo, odnosno zašto su se baš sada pojavili napadi panike. Obično se pokaže da se dogodila nekakva promjena u životu. Čak i neka koja može izgledati jako dobro – zaposlio sam se prvi put, i to je dobra vijest, ali to od mene traži stvari koje nisam siguran želim li dati, pa neke druge koje nisam siguran imam li za dati, hoću li biti kompetentan itd. Takav događaj može podići opću razinu anksioznosti. Ako u nju ne gledamo, ne osvijestimo je ili je ne vjetrimo, anksioznost traži svoj put kroz napadaj panike, kroz tijelo.
U psihoterapiji se bavimo pitanjima odakle anksioznost, i zašto baš sada – da osoba osvijesti stres ili neku vrstu krize koja ju je uzrokovala. Istražujemo što je to sve teško osobi u određenoj situaciji, a zatim i kako mogu sebe bolje podržavati, jačati se za nošenje u toj situaciji. Promjena može biti kroz neko ponašanje, usmjereno prema van, ali je obično usmjerena i prema unutra. Na primjer, da osoba provjeri koja su njezina očekivanja od sebe, jesu li realna, je li možda prekritična prema sebi, pa se to pokazalo i u toj nekoj određenoj situaciji koja je bila povod napadima panike. Tada se radi na promjeni odnosa prema samome sebi, kako bi on bio više prijateljski i podržavajući.
Naravno, povod napadima panike može biti i neki drugi, na primjer neka traumatska situacija, nečija smrt, prometna nesreća itd….
Kada sam 2008. krenuo na terapiju, bilo je vezano uz žalovanje, umro mi je otac – izgledalo mi je kao da imam napadaje panike, znojile su mi se ruke, imao sam malo osjećaj dezorijentiranosti. Spominjem to kao jedan od razloga napadaja panike, koji su drugi – rad krivnje? Neprorađeno tugovanje? Krenimo s tim….
Razmišljam o tome kako postoje društvena pravila, očekivanja o tome kako se tuguje, a zapravo to ljudima često ne bude tako. Ljudi kada tuguju, zna im se dogoditi da se pitaju – hoće li poludjeti od raznih stvari koje im se događaju. Pitaju se da li im tuga predugo traje, jesu li trebali prestati plakati. Naime, u kriznim stanjima, kao, smiješ plakati jer društveno pravilo kaže da s tobom nešto ne valja ako ne plačeš. Ne smiješ biti previše tužan, ali ne smiješ biti ni premalo tužan, i tu tugu moraš pokazivati na načine koji ljudima ulaze u “kućicu”.
Tu nastupa usamljenost. Okolina često krene požurivati proces tugovanja. Govore: “kreni dalje”, i to obično oni koji nisu u tugujućoj poziciji, ili koji tuguju na neki drugačiji način. To kako osoba tuguje obično nije samo po sebi tema za psihoterapiju. Terapija je tada prostor gdje si ljudi smiju dozvoliti da tuguju na način na koji tuguju, gdje mogu izraziti razne teške misli i osjećaje. Ne samo tugu, nego i ljutnju, krivnju, bijes, razočaranje i osjećaj izdanosti, dezorijentiranosti.
Psihoterapijska znanost zna da ako osobu požurujemo da “krene u život”, interferiramo s prirodnim procesom suočavanja s gubitkom. Kada doživimo važan gubitak, prirodno je tugovati kroz vrijeme i na rate, u ciklusima. Ako guramo osobu u konačno opraštanje od nekoga koga su izgubili – znanost nedvojbeno pokazuje da tugovanje bude duže i teže. U toj prvoj fazi tugovanja, svakako u prvoj godini nakon teškog gubitka, a i duže – najbolje pomaže podrška, to da ti smije biti tako kako ti je, i da je preko puta tebe osoba koja sve ono što je teško može zaprimiti.
Posebno teško bude kada je smrt došla na težak način, ili stigmatiziran način, npr. samoubojstvom. To budi puno krivnje, ljutnje, srama. Ili pak užasa, kad znamo da se osoba jako patila na kraju života. To ima traumatski aspekt s kojim se onda u psihoterapiji jako važno suočavati u vođenim uvjetima, da se ne preplavljujemo i da se ne otupljujemo. Da se osoba može polako suočavati s onim strašnim, da to može dodirnuti ali se i odmaknuti kad je dovoljno.
Pop kultura nam kaže da svako tugovanje treba proći kroz pet faza –poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i na kraju prihvaćanje. Ali znamo da to ne ide tako jednostavno i linearno. Meni se čini korisnije razmišljati o tome kakve nove prilagodbe gubitak od nas zahtijeva, a da bismo mogli gubitak smjestiti na neko mjesto u duši gdje nas ne boli (toliko) i ne žulja. Prirodan proces tugovanja tome kroz vrijeme i vodi, ali ljudi u tome znaju i zapeti pa im bude potrebna psihoterapijska pomoć.
Jedna od tih prilagodbi je prihvaćanje realiteta gubitka. To ne znači samo da znamo da je osoba umrla i da govorimo o njoj u prošlom vremenu, da sklonimo njezine stvari, nego to uključuje i unutarnji realitet gubitka, koji kaže: “što je sve ta osoba meni značila?”. Ponekad u tugovanju bježimo od tog pitanja i objašnjavamo si da taj gubitak i nije tako velik: osobi je bilo vrijeme, ili nije to bilo neko posebno prijateljstvo i slično. Izbjegavamo u sebi odrediti što smo sve izgubili smrću osobe, koje dijelove vlastitog identiteta i pogleda na svijet.
Drugi je aspekt suočiti se i proraditi razne teške osjećaje, od ljutnje, tuge, bijesa, razočaranja, ali i olakšanja. Dopustiti si da te osjećaje doživimo i da kroz njih prolazimo. Tu tugovanje zna biti otežano ako si neke misli i osjećaje zabranjujemo. Na primjer, ljudi nekad osjećaju krivnju kad osvijeste da im je na jedan način lakše što te osobe nema, ili da su prepuni ljutnje prema osobi koja je umrla.
Iz perspektive psihoterapeuta, znam da je moj dio posla završio kad klijent osjeti da ta osoba više nije živa, ali da njihov odnos i dalje postoji, da je postao dio njega samoga, i da to više nije prvenstveno bolno. Tugovanje je na puno načina pitanje reorganiziranja vlastitog identiteta. Možda nikada ne prestajemo sasvim tugovati za osobom koja nam je puno značila, ali tugovanje postane manje intenzivno, manje preplavljujuće.
Tugujemo i gubitke koji se ne tiču smrti. Osoba koja dobije kroničnu bolest tuguje svoje zdravlje, tuguje perspektivu života koju je gradila i ideju koju je nosila u sebi o sebi. Duboko tugujemo i gubitke važnih ljubavnih veza. Istraživanja kažu da se u partnerskim odnosima bude oni neuralni mehanizmi koji su prije toga na taj način bili aktivni kad smo se kao bebe povezivali s majkom. Zato nas prekidi mogu tako duboko pogađati, a ljudi koji su slomljenog srca često dobivaju jako malo razumijevanja, iako to je jako jako stvarni gubitak. S vremenom zaista bude lakše, ali to tugovanje ne treba banalizirati.
Imamo razna društveno neprepoznata tugovanja? Dajmo im sada malo pažnje.
Neka tugovanja su osobito često društveno neprepoznata. Možda zvuči neobično, ali za mnoge ljude je to gubitak kućnog ljubimca. Svakako bih istaknula i tugovanje uslijed gubitka trudnoće, što mnoge žene dožive kao vrlo dubok gubitak, koji dira duboko u njihov identitet i sliku o sebi. Međutim, to je gubitak o kojem se rijetko govori, koji je gotovo tabuiziran, i za koji kao društvo nemamo rituale. Kad doživimo neprepoznat gubitak, upravo gubimo ljekovite društvene rituale. Rituali su u tugovanju važni zbog toga što kroz njih možemo dobiti podršku od svoje okoline – poruku da je taj gubitak bitan i da naša zajednica suosjeća s nama. Da nismo sami, jer upravo je to ono što pomaže gubitak prebroditi.
Što je sa samosažaljevanjem? Koliko ga je “dosta”? Koliko je ono “odgojeno”? Ohrabreno u ovim našim kulturama – uloga žrtve?
Samosažalijevamo se onda kad ne znamo kako stati na svoje noge. Ponekad, kad nam je teško, zaboravimo da te svoje noge koje nas drže uopće imamo. I da imamo ruke, kojima možemo nešto učiniti, i usta kojima možemo od drugih jasno tražiti ono što nam od njih treba, i oči i srce kojima možemo sagledati svoju situaciju iz šire, manje strašne perspektive. Dakle, tugovanje i samosažaljevanje nisu isto. Kao što nisu isto tuđe suosjećanje i sažalijevanje. Razlika je u tome što kad osjetimo tuđe suosjećanje – da je osobi teško zajedno s nama i da neće pobjeći od naše boli – osjećamo se viđeno, prepoznato, a time i snažnije. Dok nas sažalijevanje, pa tako i samosažalijevanje, gura u bespomoćnu, lažno slabu poziciju.
I za kraj – kako se u ovom izoliranom trenutku koji nas sve čeka nositi sa strahovima, sumnjama, anksioznostima? Bit ćemo, recimo to tako – prisiljeni – “zagledati se” u sebe.
Da, odsječeni od svakodnevnih aktivnosti, rituala, ljudi i uloga, imamo priliku doživjeti sebe na jedan novi način. Nešto od onoga što vidimo kod sebe će nam se svidjeti, a nešto neće. I to je sasvim u redu. Ono kako si možemo pomoći jest da nastojimo prema samima sebi održavati jedan zainteresiran i prijateljski stav, da se ne osuđujemo za razne misli i osjećaje koje možemo imati. Da osvješćujemo svoje osjećaje – koji u ovoj situaciji lako mogu biti zabrinutost i strah, ali i krivnja i ljutnja – da im damo ime, da se podsjetimo da su oni u ovom kontekstu normalni. Ali isto tako, da ih imamo kapacitet preživjeti i proći kroz njih. Važno je da ne uđemo u emocionalnu izolaciju, kad smo već u tjelesnoj, nego da se povezujemo s drugim ljudima. Meni je osobno utješno, pa na neki način i lijepo, to da se sada svi nosimo s manje – više istim, da u tome ima neko zajedništvo, koje rijetko imamo priliku vidjeti i doživjeti. Piše
