ŽUŽI JELINEK AKTIVNA I U 92. Moj savjet svim ženama: Svakoga si jutra recite da ste mlade, lijepe i sretne. Žena koja desetljećima dijeli svoje bogato životno iskustvo još uvijek ima puno toga za reći. A gosti prepune dvorane u Virovitici to su prepoznali.
Gradska knjižnica u središtu Virovitice u 19 je sati bila dupkom puna. Tristotinjak posjetitelja – uglavnom žene, ali i neki mlađi muškarci – došli su poslušati predavanje naše stilistice i žene bogatog životnog iskustva Žuži Jelinek , koju su za Dan grada, Rokovo, pozvali ravnateljica virovitičke knjižnice Višnja Romaj i gradonačelnik Ivica Kirin.
Upornost se isplatila
– Žuži je prije godinu dana slomila kuk, nije se dobro osjećala. Bila sam uporna, željela sam da bude naša gošća i konačno mi je nakon godinu dana rekla: ‘Curica, vama ću doći’ – šapnula je ravnateljica.
Unatoč nedavnoj bolesti i poodmakloj dobi (napunila je 92 godine), Žuži Jelinek kupila je novu haljinu i torbicu, sjela u automobil i na jedan dan posjetila Viroviticu. Nije, međutim, održala predavanje osobno, nego se prikazivao HTV-ov dokumentarac “Žuži”, 33-minutni film snimljen prije pet godina koji prikazuje njezin privatni i poslovni život. Treba li naglasiti, vrlo buran i vrlo osebujan.
Rođena je 1920. godine, troje djece – ona i dva brata – u siromašnih, gluhonijemih roditelja. U predratnom su Zagrebu živjeli pod krovom na mansardi, na Maksimirskoj cesti 54a, što je, kaže Žuži, dvadesetih i tridesetih godina bilo na kraju grada. Na kraju svijeta, zapravo.
– Majka Ruža bila je kućanica, otac je izrađivao kefe koje je poslije pokušavao prodati po kućama. Pomagali smo mu nakon škole. Bili smo sirotinja. Iako se naša teta, očeva sestra, udala za bogatog Židova u Ulici baruna Trenka, mi nećaci nismo imali puno koristi od nje. Teta se sramila svog siromašnog, gluhonijemog brata, pa nas je, kad smo je posjećivali, primala u kuhinji. Nismo joj bili dovoljno dobri za salone. Sjećam se da sam se sa 12 godina zaklela da ću u životu postati netko, pa ću onda ja nju primati u kuhinji – govorila je Žuži na filmu.
Knjižnicom se povremeno čuo smijeh i uzvik odobravanja.
Prvi put u Parizu
– Imala sam samo 17 godina kad sam došla u Pariz raditi kao šnajderica u pariškoj tvornici Nine Ricci. Nije Pariz lijep kad nemaš novca. Jednom je Nina Ricci došla sa svojom prijateljicom Coco Chanel. Rekla sam joj da joj ne paše ta haljina. Pogledala me “Što ti znaš, šmrkljava jedna, što se to tebe tiče”. Idući su dan opet došle do mene i porazgovarale smo. U Zagreb sam se vratila 1939. godine jer je počeo rat. Otvorila sam krojački salon i od svoje prve zarade mami kupila krzneni kaput. Učila sam jezike. Ubrzo sam upoznala jednog krasnog gospodina, stomatologa Ericha Jelineka, i odmah sam ga zgrabila jer sam sanjala o tome da se udam za doktora. Otišao je u Rijeku, na Sušak. Ja sam u Zagrebu ostala šivati i rekla sam mu da dolazim samo ako ćemo se vjenčati. Vjenčali smo se 14. srpnja 1941. u židovskog rabina. Mojim su roditeljima svi čestitali, čudili su se kako sam se ja sirotica uspjela udati za doktora. Nisu znali da sam drugi dan otišla šivati po kućama bogatih židova.
Najteže doba
Zloglasna ustaška politika ubrzo je odvela njezinu braću u logore, jednog u Kerestinec, drugog u Jadovno, gdje su obojica stradali.
– Saznala sam da će moji roditelji biti odvedeni u Jasenovac. Bila sam na Sušaku. Otišla sam do talijanskog časnika. Ako treba, zavest ću ga. Kad su me moji roditelji vidjeli u vlaku, koji samo što nije krenuo, nisu mogli vjerovati. Nekoliko noći sam odlazila časniku u Esplanadu. Život svojih roditelja platila sam seksom i nije mi žao. A kaj će te vi misliti o meni, baš me briga.
Aplauz u dvorani. Bravo, Žužika, čuje se otpozadi. Žuži se potom pridružila partizanima.
– Tamo je bilo najteže. Spavala sam pod kamionom, od cerade šatorskog krila sašila sam kabanicu da ne umrem od studeni. Poslije rata opet sam počela šivati, od pet ujutro do 11 navečer. Moj muž u vojsci nije imao plaću, a dobili smo djecu. Bilo mi je jasno, mislim li nešto napraviti, moram otići u svijet. Do tada sam bila samo u Budimpešti i Parizu. Kad sam se sa 40 godina uputila u Ameriku, letjela sam trećim razredom jer četvrtog nije bilo.
Smijeh i još jači aplauz.
Povratak iz Amerike
– U Americi sam šivala, sve sam modele brzo rasprodala. Jedne su večeri na lađi birali najljepšu haljinu i ja sam osvojila prvu nagradu. Prišao mi je jedan gospodin i rekao da ima tvornicu kišnih kabanica u Ženevi i pozvao me da dođem kod njega šivati. A ja, ohola glupača, odbrusim mu “neću, ja imam salon u Zagrebu, dođite vi kod mene raditi”. On se nasmijao, dao mi vizitku i rekao “You never know”. Vratila sam se u Zagreb i saznala da me muž ostavio; spetljao se s našom kućnom pomoćnicom. Tada mi je postalo jasno – Žuži, ne možeš biti toliko odsutna i ostaviti muškarca bez seksa. Nastavila sam puno raditi i putovati po svijetu. To je, međutim, zasmetalo maršalu Titu. Pozvao me i rekao da ja ne mogu putovati i reklamirati svoje modele kao Žuži Jelinek jer to nije dobro za samoupravljanje, nego da moram postati direktorica makedonskog Teteksa i pod tim imenom predstavljati modele.
– Neću – rekla sam mu. – Ja sam umjetnica.
– Onda ću vas ja unišiti – rekao joj je maršal.
Neprijatelj naroda
– Ubrzo je 1962. godine u Splitu držao govor i mene spomenuo kao negativan element. Rečeno mi je da mi je bolje da nestanem. Potrpala sam djecu i roditelje u auto i cijelu noć vozila do Ženeve. Itekako sam tražila onu vizitku. Ušla sam u jednu ulicu i tražila najjeftiniji stan za nas petero. Danas u toj istoj ulici imam četiri kuće.
Opet ovacije u gradskoj knjižnici. Film je završio, svjetla su se upalila, aplauz nije jenjavao. Gradonačelnik Kirin podijelio je puno ruža i poljubaca svim sudionicama događaja. Žuži se ustala.
– Drage žene, budite mudre. Sve sam postigla ovim rukama. Ja sam obična šnajderica. Moja najbolja prijateljica je igla, a muškarci su konac koji provlačim kroz nju – ponovila je svoju maksimu i nasmijala prisutne.
Uslijedila je modna revija lokalnog kreatora i stilista Josipa Margetića. Djevojke su izlazile u elegantnim haljinama, a Žuži, pokraj koje su sjedili njezin četvrti suprug Milorad Ronkulin, kći Diana Marazza Jelinek i unuka Suzana, vatreno je svakoj pljeskala. Nakon revije njezina kći Diana potvrdila je da energiju njezine majke malo tko može pratiti.
Najvažnija vještina
– Strašna je mama. Na odmoru smo u Opatiji, ali nam je svima naredila da moramo doći, nema mrdanja. Živim u Luganu, bavim se nekretninama, puno radim i ako mi je loš dan, a ona to po mom glasu čuje na telefon, oštro me ukori: “Jesi li sebi jutros rekla da si mlada, lijepa i sretna”. Mnogi to sebi kažu, ali moja Žužika u to vjeruje. Zato i u 92. godini putuje i daje izjave medijima – kaže Diana. Unuka Suzana studira pravo u švicarskom Fribourgu. – Predivno je, kaže, imati ovako energičnu baku, puno pričamo o dečkima, više s njom nego s mamom – otkriva Suzana.
– Znaš li ti šivati? – pitamo.
– Znam sašiti gumb. Ali baka kaže da će, ukoliko znam s muškarcima, i to biti dovoljno – nasmijala se Suzana. piše
