Radit ćemo dulje i plaćati više za pristojnu mirovinu, a sadašnji model mijenja se već od iduće godine.

prenosimo – Jutarnji list

Jesu li mjere koje Vlada namjerava provesti u mirovinskom sustavu nužne i opravdane?

I nužne i opravdane. Rekao bih i logični nastavak mirovinske reforme iz 1998. i 2002. godine. Slične reforme provode se u brojnim zemljama. Dob umirovljenja treba izjednačiti za muškarce i žene te podići jer se životni vijek produljuje. Za svaku godinu prijevremenog umirovljenja pravedno je umanjiti mirovinu za četiri-pet posto, kao što je to bilo prije 2004. godine. Stopu za drugi stup, koji se ipak pokazao dobrom nadopunom prvom stupu, trebat će postupno podizati ovisno o fiskalnom kapacitetu. Sustav povlaštenih mirovina trebat će pažljivo promisliti i razraditi opcije za njegovu postupnu konvergenciju općem sustavu ili uspostavu na drugačijim osnovama. Sve te mjere poduzimaju se ili promišljaju i u drugim zemljama i naslanjaju na prethodne mjere mirovinske reforme u Hrvatskoj.

Na koliko bi trebalo podići dob umirovljenja?

Nema recepta, trebat će simulirati učinke pojedinih opcija u kontekstu odluke Ustavnog suda da se dobne granice za muškarce i žene trebaju izjednačiti do 2018. godine. Prema tom roku, dobne granice za žene trebale bi od sljedeće godine povisivati za oko osam mjeseci za godinu kako bi do 2018. dosegle 65 godina. Ako bi se pritom pristupilo povećavanju i muških dobnih granica sporijim tempom, recimo dva mjeseca za godinu, ženske bi se dobne granice trebale povisivati još brže. Iskustvo s povećavanjem dobnih granica za šest mjeseci svake kalendarske godine u razdoblju 1999.-2008. pokazalo se prihvatljivim, a Vlada će ocijeniti bi li isto bilo i s ovom ubrzanom dinamikom.

Je li sustav u kojem za isplatu mirovina godišnje treba 35 milijardi kuna, a od doprinosa se prikupi svega 19 milijardi, uopće više održiv?

Bio bi neodrživ da je ta razlika nastala samo kod mirovina na temelju zaposlenja, odnosno onih za koje je plaćen doprinos. Ali nije tako, razlika od 16 milijardi koja se transferira iz proračuna pokriva dodatke, mirovine po posebnim zakonima i tranzicijski trošak drugog stupa, dakle sve one troškove koje je na sustav osiguranja dodatno izglasao zakonodavac. Premda se neki od tih dodatnih troškova mirovinskog sustava mogu dovesti u pitanje, ima puno smisla da se podmiruju iz općih prihoda, a ne iz doprinosa.

Vlada najavljuje porast doprinosa za drugi stup. Koliko bi trebao iznositi taj doprinos i treba li ga povećavati postupno?

Ovisi o tome kako će se rješavati razlike u mirovinama po starom i novom sustavu, koje uvelike proizlaze iz toga da dvostupni umirovljenici nemaju pravo na dodatak iz prvog stupa, a stari imaju, čak i ako su isti broj godina radili u prvom stupu. Ako se i novim umirovljenicima dade pravo na dodatak iz prvog stupa, fiskalni će se prostor za dizanje doprinosa za drugi stup suziti. Radi još uvijek visoke fiskalne napetosti, trebat će pažljivo izračunati kada bi se stopa za drugi stup mogla povisiti i koliko. Ako se prihvati manje zahtjevna fiskalna opcija dodatka, stopu za drugi stup možda bi se moglo postupno povisiti na deset posto kroz pet godina počevši već od 2011.

Može li se očekivati da će povećanje izdvajanja za drugi stup značiti smanjenje doprinosa za prvi stup jer bi u suprotnom došlo do novog opterećenja na plaće koje je ionako preveliko? Može li sustav generacijske solidarnosti pritom izdržati novo smanjenje priljeva sredstava?

Iz razloga koje spominjete ukupnu stopu za mirovinsko od 20 posto ne bi trebalo povećavati. Ako stopa za drugi stup raste, ona za prvi stup treba se smanjivati, a razlika doprinosa namiriti iz proračuna, kao što se to i radi od 2002. godine. Premda se ovaj tranzicijski deficit danas naziva troškom, on se višestruko vraća manjim izdacima u sustavu solidarnosti u budućnosti. Naravno, u današnjim napregnutim proračunskim okolnostima trebat će procijeniti prostor za takve dugoročne međugeneracijske investicije.

Mirovinskom reformom u Hrvatskoj postavljeni su temelji za trostupni mirovinski sustav. Koji su naknadni loši potezi koji su narušili sustav?

Uvođenje usklađivanja mirovina s plaćama i smanjenje penala za prijevremeno umirovljenje nije bilo najsretnije. Staro usklađivanje je vraćeno za manje od godinu dana, a stari penali bit će uskoro. Otvaranjem pitanja duga umirovljenika paralelno s početkom mirovinske reforme provođenje višestupne reforme pod stalnim je političkim pritiskom. Godine 2001. povrat duga pokušao se riješiti mirovinskim dodacima na način da se ostavi prostor za drugi stup. Godine 2004. utvrđen je i dug i njegova otplata, da bi 2007. bio uveden novi dodatak koji pokušava otkloniti razlike koje su prethodnim mjerama stvorene. Svi su ti potezi iscrpili fiskalni prostor za povećanje stope za drugi stup. Nešto vremena je možda izgubljeno, ali sada je prilika da se sve ponovo promisli i popravi.

Vlada najavljuje reviziju povlaštenih mirovina. Je li moguće ukidati stečena prava ili samo redefinirati pravila za buduće povlaštene umirovljenike?

Povlaštene mirovine nisu stečene redovnim plaćanjem doprinosa, već pravilima koja je donio Sabor, kako je, primjerice, napravio u srpnju 2009., kad je smanjena visina svih postojećih zastupničkih mirovina i bivših članova Vlade za deset posto.

Što će donijeti najavljeno smanjenje naknada za upravljanje u drugom stupu?

Po logici stvari, manje prihode društvima za upravljanje, više doprinosa na računima i u krajnosti više iznose mirovina iz drugog stupa. Troškovnu stranu drugog stupa ipak ne bi trebalo doživljavati kao bespotreban i beskoristan namet. Naknade pokrivaju troškove upravljanja i trgovine vrijednosnim papirima, a trebali bi pokrivati i sve troškove administracije, uključujući i usluge REGOS-a koji se sada plaćaju iz proračuna. S rastom drugog stupa, umjesto stalnih korekcija maksimalne naknade za upravljanje koju društva mogu zaračunati, može se razmisliti o povećanju ulazne naknade i češćem smanjenju naknade za upravljanje.

Svatko bi trebao razmišljati i o dodatnoj štednji za stare dane

Koji su najveći problemi u mirovinskim sustavima u ostalim zemljama? Postoji li uopće neka europska zemlja koja nema problema s obzirom na sve nepovoljniji omjer broja zaposlenih i umirovljenika?

Ekonomska je kriza kratkoročno pogodila sve mirovinske sustave bez obzira na karakteristike. U sustavima solidarnosti nastradala je prihodna strana, dok se rashodna nije uspjela prilagoditi na kratki rok. Dugoročni problemi koji proizlaze iz problema starenja ili izdašnih formula dodatno su se potencirali. Već i prije krize dugoročne su projekcije najavljivale velike probleme za većinu mirovinskih sustava zemalja EU, a pogotovo Irske, Grčke, Velike Britanije, Slovenije i Španjolske, ako nešto ne naprave u cilju stabilizacije. Nažalost, te zemlje sada moraju poduzimati oštre mjere navrat-nanos u nepovoljnim političkim okolnostima. Estonija, Švedska, Danska, Finska i Bugarska spadaju u krug zemalja s reformiranim i dugoročno održivim mirovinskim sustavima.

Je li u ostalim zemljama normalno da se u mirovinu odlazi s manje od 60 godina?

Nije slučaj ni kod nas, ne treba miješati podatke za starosne i invalidske mirovine. Muškarci koji su otišli u starosnu mirovinu tijekom 2009. godine imali su u prosjeku 64 godine života i 34 godine staža, a žene 60 godina života i 29,5 godina staža, što je vrlo blizu zakonskim dobnim granicama za umirovljenje.

Treba li na mirovinu uopće više računati kao jedini izvor prihoda u starosti?

Dobro pitanje. Cilj je mirovinske reforme spriječiti eroziju mirovina i postupno ih vratiti na zadovoljavajuću razinu za one kojima je to jedini izvor prihoda. Ipak, svatko bi trebao razmišljati i o dodatnoj štednji za stare dane. ( G. Galović)