Staračke domove u obiteljskim kućama i stambenim zgradama treba zatvoriti! Kad god se dogodi tragedija poput ove u Dugom Ratu, u kojoj su u požaru u Domu za stare i nemoćne smrtno stradale dvije osobe, pitamo se jesu li životi štićenika mogli biti spašeni i je li se učinilo sve da se ne dogodi najgore?
Nedoumica je puno. Jesu li zaposlenici bili osposobljeni za evakuaciju i spašavanje sukladno odredbama Zakonu o sustavu civilne zaštite, a voditelji zaštite i spašavanja raspoređeni za svaku pojedinu skupinu od dvadeset štićenika? Jesu li bili razrađeni planovi evakuacije i spašavanja te izrađeni i istaknuti planovi evakuacije na hodnicima i prolazima?
Policijske istražitelje zanimati će jesu li vatrogasni aparati pregledani i je li ih bilo u dovoljnom broju te u kakvom je stanju bila hidrantska mreža oko objekta? Ispitat će se jesu li pristupi bili dovoljno široki i tako izvedeni da se objektu moglo pristupiti sa sve četiri strane.
Dok policija istražuje uzroke nesreće, podsjećamo da su upravo starački domovi, zbog populacije koja u njima boravi, mjesta na kojima se nerijetko događaju tragedije ovakve vrste. Statistike kažu da 80,6 posto korisnika staračkih domova ima neku kroničnu bolest ili tjelesno oštećenje.
Zbog činjenice da su potrebe za zbrinjavanjem starih i nemoćnih u Hrvatskoj svake godine sve veće, takve se ustanove sve češće otvaraju u obiteljskim kućama ili zgradama usred gusto naseljenih četvrti. Nerijetko su starački domovi smješteni u blokovima zgrada, pa u jednom krilu borave stanari, a u drugom štićenici.
Sve to, u slučaju požara, povećava rizik kad su u pitanju ljudski životi i materijalna šteta, pa je pitanje treba li odustati od takve prakse?
Krajnje je vrijeme i da se poostrože zakoni kad su u pitanju konstrukcijske karakteristike objekata u kojima se nalaze domovi za osobe treće životne dobi. Često se radi o krovištima s toplinskom izolacijom od mineralne vune koja je zaštićena drvenom lamperijom, što prilikom požara uzrokuje gusti crni dim koji se brzo širi i onemogućuje štićenicima snalaženje u prostoru.
Zakonodavac će se morati baviti i pitanjem dopuštenih materijala koji će se moći koristiti u takvim ustanovama i tako regulirati vatrootpornost unutar objekta, a protupožarna inspekcija bolje nadzirati i provoditi propisane mjere zaštite od požara ali i osposobljenosti onih koji su dužni brinuti o njihovoj provedbi.
Simptomatično je da u Pravilniku za razvrstavanje domova za starije i nemoćne osobe ne postoje odredbe koje se izričito bave protupožarnom zaštitom u objektima ovakve vrste. Pravilnik se bavi samo kvalitetom usluga koje vlasnici doma i djelatnici moraju pružiti štićenicima, ali ne i sigurnosnim uvjetima kad je u pitanju zaštita od požara.
Da bi se izbjegao požar, u domovima za stare i nemoćne nužno bi morala biti ugrađena automatska instalacija za ranu detekciju i gašenje požara, tzv. sprinkler sistemi. Oni onemogućuju vatri da se razbukta, pa do dolaska vatrogasaca obično ne nastane veća šteta, a ponekad su i dovoljni za gašenje požara.
No, mnogi privatni starački domovi najčešće nemaju ugrađene sprinkler sisteme; već tek dimne detektore koji signaliziraju opasnost. Oni djeluju preventivno jer odmah po detekciji dima upozaravaju na opasnost, pa se pravovremeno može pozvati vatrogasce, no njima se ne rješava problem požara.
Udisanje dima je najčešće uzrok smrti u slučaju požara u staračkim domovima; stoga je vrlo važno da dimni detektori budu ispravni, te da u ventilacijskim otvorima postoje dimne barijere. Morala bi postojati i potupožarna vrata koja dijele prostor na požarne sektore.
Policijski istražitelji će i u slučaju nesreće u Dugom Ratu utvrditi je li osoblje postupalo sukladno planu zaštite od požara i je li dovoljan broj osoba brinuo o štićenicima. Provjeravat će se i je li štićenicima bio na raspolaganju dovoljan broj izlaza u slučaju opasnosti, kroz koje se evakuira nepokretne osobe. piše
