U Hrvatskoj ljudi uglavnom ne mogu preživljavati od svoje mirovine. Zato se mnogi moraju snaći da zarade koju kunu više. Ovo su ispovijesti ljudi koji su, unatoč problemima, to uspjeli.
Radio sam na puno mjesta. Započeo sam kao šef kuhinje u ugostiteljskoj školi u Zagrebu, a istovremeno sam studirao kako bih mogao raditi i kao nastavnik. Uspio sam uz rad završiti višu školu na Ekonomskom fakultetu, smjer hotelijerstvo, pa sam se osamdesetih prebacio u nastavu kao predavač na kuharstvu.
Negdje krajem rata, ’94. godine dobio sam poziv da budem osobni kuhar tadašnjeg prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj, Petera Galbraitha. Bila je to velika čast koju nisam htio odbiti – prisjeća se Nikica Car (69) iz Zagreba.
Radio je u Galbraithovoj rezidenciji pripremajući svakodnevne obroke za ambasadora, ali i delicije za domjenke i državničke sastanke. Kaže kako je veleposlanik bio iznimno dobar poslodavac, a po pitanju hrane nije bio pretjerano zahtjevan i ni izbirljiv jer je jeo sve. Odlaskom veleposlanika 1998. godine Nikica se vratio nastavi, a nakon 42 godine staža otišao je u mirovinu. Ističe kako tijekom svih tih godina nikad nije bio na bolovanju, a čak je jedanput radio sa slomljenom nogom.
– Da, imao sam gips i tako šepesao po kuhinji. No kad radite takav posao, nikad nema odmora, osobito ako ste vi odgovorni za kvalitetu i uslugu – pojasnio je. Iako mu mirovina nije mala i bila bi dostatna za život, ostalo mu je još nekoliko godina kredita za kuću u kojoj živi.
Nikica Car radio je i sa slomljenom nogom
– Razveo sam se od supruge pa su kuća i kredit ostali meni. Mjesečni iznos kredita je 2500 kuna, režije su mi još 1500 kuna, a penzija iznosi 4300. Za život mi ne ostaje gotovo ništa. Da nije kredita, bilo bi mi fantastično. Zato sam odmah po umirovljenju nastavio raditi u nekim restoranima. Moje ime u kuharskom svijetu ipak nešto znači, kvalitetan sam, točan i pouzdan, pa su me ljudi rado pozivali da im pomognem. Prošle godine dobio sam poziv privatne ugostiteljske škole iz Sesveta da ondje držim nastavu njihovim učenicima, što sam rado prihvatio – nastavlja Nikica.
Objašnjava kako mu nije osobito naporno jer predavanja ima jedanput na tjedan po nekoliko sati. Polaznike škole uči osnove i povijest kuharstva, a nakon teorije imaju praktičan rad gdje s njima dijeli male tajne zanata.
– Specijalizirao sam se i jako sam dobar u ukrašavanju hrane, tako da sam radio i za neke catering servise. Nije mi žao što sam u mirovini jer sad ipak imam vremena i za sebe, no jako sam volio svoj posao i volio sam raditi – zaključio je Nikica. piše
