Kratka priča o Miški, koju sam prije tri godine uzeo na par dana, ‘dok se ne pojavi vlasnik’. Pretpostavljate, nije se pojavio.
Negdje krajem zime 2014. vratio sam se iz Ljubljane u Zagreb. Tamo sam bio godinu dana na diplomskom. Kad sam se vratio, imao sam za napisati dva diplomska rada. Ostalih životnih planova nisam imao. Sjećam se da su ti prvi zagrebački dani bili kratki. Sve je bilo u nekakvoj čemernoj magli, koju bi tu i tamo probila kiša. A ja sam vrijeme provodio uglavnom valjajući se po kauču.
Onaj početni osjećaj zadovoljstva koji sam možda i osjetio kad sam dao zadnji ispit na faksu blijedio je, a prostor koji je ostavljao polako je punila apsolventska tjeskoba. Znao sam da imam još par mjeseci pod toplom kupolom institucionaliziranog obrazovanja, ali što će biti nakon toga, nisam imao pojma. Znao sam da će dosta brzo doći trenutak u kojem ću se morati sam prehraniti nekom svojom vještinom, a izgledi da će to dobro proći nisu bili veliki.
Vjerojatno je bila božićni dar koji je previše narastao
Miška je pronađena negdje u Dubravi. Tako su je nazvali prije nego što je došla k meni. Bila je stara nekoliko mjeseci, imala je gusto svijetlo krzno polijepljeno blatom i ogrlicu na kojoj nije pisalo ništa. Nije bila čipirana. Ljudi koji su je pronašli doveli su je k meni na par dana na čuvanje. Kao “samo dok se ne pronađe vlasnik”. Ja ionako nisam imao nekog pametnog posla. Nikada do tada nisam imao psa, niti se sjećam da sam ga ikada htio.
Ovisno o pasmini i blizini vlasnika, moji su se osjećaji prema njima kretali na ljestvici od blagonaklone indiferentnosti do nelagode. Nad Miškom sam se sažalio. Bio je kraj drugog mjeseca i dosta izgledan scenarij Miškina života prije mene bio je taj da je bila nečiji božićni poklon, koji je neugodno brzo narastao do 15 kila i počeo žvakati cipele, pa je završio na ulici. A nije baš izgledala kao pas koji može sam preživjeti na ulici. Miška i ja bili smo u istom sosu.
Odmah je postalo jasno tko je karakterno jači
Premda je i Mišku i mene na prepad zatekao trenutak u kojem se moraš izboriti sam za sebe, Miška je bila očigledno spremnija da se s njime suoči. Odmah prve noći koju je provela sa mnom bilo je jasno tko je tu karakterno jači. U mojoj studentskoj sobi, između kreveta i stola bila je velika siva fotelja. To je bila moja fotelja. Nalazila se točno nasuprot televizora i odmah ispred bio je stolić na koji se mogao staviti laptop. Kada bi mi došli prijatelji igrati PlayStation ili poker, svi su se gurali na tu fotelju. Jedno je vrijeme vrijedilo pravilo da na njoj sjedi onaj tko ima nekoliko vezanih pobjeda u Tekkenu.
Čim je ušla u stan i ponjuškala sva vrata, Miška se bez imalo ustručavanja sklupčala na toj fotelji. To, naravno, nije dolazilo u obzir. Uzeo sam neku staru deku i stavio je uz balkonska vrata. Lagano sam prenio Mišku do te deke i otišao leći. Tamo se zadržala možda trideset sekundi i potom vratila na fotelju. “Fuj to!”, viknuo sam, pokušavajući biti autoritativan. Valjda sam instinktivno mislio da psi razumiju tu komandu. Miška nije ni trepnula.
Ponovno sam je odvukao do njenog mjesta. “Tu budi”, pokušao sam rezonirati s njom, vratio se u krevet i pustio neku seriju. Vratila se na fotelju prije negoli je završila uvodna špica. Ponovili smo cijeli postupak, s tim da sam ja pokušao zvučati još oštrije. Ponovno se vratila i gledala me praznim, samouvjerenim pogledom. Odlučio sam popustiti. Otišao sam po onu deku, stavio je na fotelju i otišao leći. Negdje oko tri ujutro osjetio sam kako nešto hoda po krevetu. Miška se stisnula u prostor između moje glave i zida. Nisam se imao snage ponovno boriti.
Nismo uspjeli stvoriti kulerski odnos vlasnika i psa
Miškin se vlasnik nije javio ni nakon par mjeseci. U jednom trenutku, kada je već postalo potpuno jasno da ta naša kohabitacija nije privremena i da za par godina neću moći pričati priču zvanu “Sjećate se kad je onaj pas živio kod mene?”, odveo sam je kod veterinara na cijepljenje i čipiranje. Miška se u međuvremenu skroz udomaćila u mom stanu. Nekako smo se uspjeli dogovoriti da može spavati sa mnom u krevetu, ali samo u podnožju, i da, ako negdje nađe nekakvu čarapu, nije bed ako je uzme za svoju igračku.
Nikada nismo uspjeli stvoriti nekakav “Ibrica Jusić” tip kulerskog odnosa između vlasnika i psa. Miška je užasno živ pas i ako bih je i poveo sa sobom na kavu na nekoj terasi, to bi izgledalo otprilike kao da sam doveo vepra. Sve u svemu, naš je brak bio brak iz interesa. Ja sam njoj davao stan i hranu, a ona meni nije dozvoljavala da spavam do 2 popodne i pružala mi je priliku da uživam u divljenju drugih ljudi na livadi kada bih im ispričao da sam je udomio s ceste.
Osim toga, uglavnom smo jedno drugome poštovali autonomiju. Ja sam ionako imao drugih problema. Polako sam muljao prvi diplomski, što je bio dosta zamoran i samotan posao, i javljao se na oglase za poslove koje sam mislio da bih mogao raditi. S obzirom da nisam imao završen faks niti puno relevantnog iskustva, nitko mi se nije javljao, što je samo povećavalo moje opće neraspoloženje oko cijele situacije u kojoj sam se nalazio.
Stavila bi mi njušku na rame i piljila dok ne zaspimo
Kada sam završio faks, Miška je bila kod mene oko sedam ili osam mjeseci. U međuvremenu je pregrizla jedan punjač za laptop, nekoliko puta pobjegla s livade preko ceste i proživjela jedan čudan period u kojem se konstantno zavlačila pod krevet. Ja sam u to vrijeme, ako ništa drugo, pokušavao dobiti bar stručno osposobljavanje. Tih je oglasa bilo stvarno puno. Svako bih jutro ustao, prošetao s Miškom do jedne pekare u kvartu gdje su me puštali da uđem s njom, vratio se doma, slao mailove, a Miška bi pod mojim nogama žvakala neku štipaljku ili što bi već našla.
Oko dva ujutro, kada bih išao leći jer se nisam imao razloga rano ustajati, Miška bi se popela na krevet, stavila njušku na moje rame i piljila u prazno dok ne bismo zaspali. Meni to prazno vrijeme nije baš godilo. Bio sam dosta blizu da poduzmem najočajniji mogući potez netom diplomiranih studenata neisplativih društvenih studija – upišem doktorat. Te duže periode očaja prekidali bi kratki trenuci histerične nade kada bi mi netko odgovorio na molbu. Jedan od prvih razgovora bio je u nekoj državnoj instituciji. Sjećam se da sam obukao najbolju košulju i nekakve polucipele koje sam uzeo samo za takve posebne prilike.
Jedini trenutak kad sam stvarno podigao glas
Na razgovor sam došao 20 minuta ranije i kružio oko zgrade. Unutra su me primile dvije gospođe, s izrazima sažaljenja na licima. Od prve sekunde bilo je jasno da je taj razgovor čisto formalan. Kada sam izlazio, dale su mi pralinu u obliku bubamare. Kao da tješe malo dijete. Kada sam došao doma, Miška je bila na vratima. Sav sadržaj kante za smeće bio je na kauču. Oko izgriženog kartona mlijeka bila je bijela lokvica.
“Što si radila?!!!”, zaderao sam se. Valjda je osjetila da mi je ton drugačiji nego inače. Spustila je njušku. Otišao sam do sobe i vidio da je dio smeća i na krevetu. Vratio sam se u dnevnu. Čim je čula moje korake, zavukla se ispod stola. Više nisam imao snage biti ljut. Sjeo sam na kauč pored lokvice mlijeka i zapalio cigaretu.
Oko 3 ujutro osjetio sam da se nešto penje na krevet
Miška ne živi sa mnom već dvije godine. Kada sam se zaposlio, više se fizički nikako nisam mogao brinuti o njoj. Moji imaju veliko dvorište i ponudili su se da je uzmu. Od kad je s njima, navodno je jako pristojna. Uspjeli su je naučiti da se ne penje na kauče i krevete i da ne razvlači smeće. U prvo vrijeme kada sam dolazio doma, ludjela je od sreće. Ne bi je se moglo maknuti od mene. A onda je nekako i to prestalo.
Sada me samo usput pozdravi. Moj stari joj je sada glavni. Stalno mi šalje slike iz njihovih šetnji. Posljednji sam put bio doma za Uskrs. Kuća je bila puna i Miški nisam bio pretjerano zanimljiv. Navečer je zaspala na ležaju koji su joj improvizirali moji starci. Samo sam negdje oko tri ujutro osjetio kako se nešto penje na krevet. piše
