U pravilu nema nikakva opravdanja za njihovu naplatu: u postupcima za koje se plaćaju ne nastaje nikakav opipljiv trošak koji bi bilo nužno nadoknaditi, nema potrošenog materijala ili nekih drugih sredstava, a s obzirom na to što se uglavnom podmiruje kakvim činovnicima u državnoj ili javnoj službi, ne bi trebao služiti niti za podmirenje njihovih plaća.

Zato što možemo

Pa ipak, na godišnjoj razini, država, regionalne samouprave te gradovi i općine sasvim pristojno životare na ovoj izmišljenoj taksi koja se uglavnom naplaćuje po logici “zato što možemo”, a koju građani podmiruju uglavnom za dokumente koji bi im po “defaultu” trebali pripadati.

U želji da izračunamo koliko svaki punoljetni Hrvat godišnje izdvaja za potrebe biljega, Ministarstvu financija poslali smo upit te zamolili da nam dostave ove podatke, no do zaključenja broja odgovor nam nije stigao.

Poslužili smo se zato podacima za 2016. godinu, prema kojima je tijekom cijele godine u proračun na ime biljega i pristojbi uprihođeno 253,4 milijuna kuna.

Državni budžet

Ako to rasporedimo na brojku od 3,5 milijuna punoljetnih građana, svaki od njih državi godišnje na ime biljega plati 72 kune, od čega najveći dio završava u državnom, a nešto manje u županijskim i gradskim te općinskim budžetima.

Nešto novije podatke o naplaćenim biljezima u 2019. godini dobili smo od nekoliko gradova i županija, među ostalim i od Zagreba.

Metropola je tako lani od biljega i pristojbi proračun podebljala za 22 milijuna kuna, što znači da je svaki punoljetni Zagrepčanin (ima ih 633 tisuće) u prosjeku za biljege izdvojio 34 kune. Piše