Tragedija u domu za stare i nemoćne u Andraševcu samo je na okrutan način pokazala sve slabosti, ali i nevjerojatnu nebrigu za sudbine starijih u Hrvatskoj koji u popriličnom broju žive u neprimjerenim uvjetima.
Život je na vjerojatno najstrašniji način izgubilo šestero ljudi koji nisu imali sreću da zimu života provedu u svojim domovima i sa svojom obitelji.
Na žalost, mnogi su prisiljeni iz nekog razloga na skrb u domu, bilo da je riječ o nekoj teškoj bolesti ili pak jednostavno ne uvijek povoljnom biološkom satu. Ponekad obitelj nema mogućnosti da se o svom bližnjem brine 24 sata na dan, a onda se izlaz iz nevolje traži u institucionalnim rješenjima.
I tu počinju problemi za stare i nemoćne u Hrvatskoj.
Premda sve statistike pokazuju da smo pri vrhu starih nacija i da će situacija po broju starijih od 65 biti sve gora, očekivalo bi se da odavno postoji plan, ali i ‘izvedba’ koja bi jamčila da briga za njih neće izostati.
Nažalost, u tzv. državnim institucijama nema dovoljno mjesta za one koji trebaju tu vrstu skrbi. Nema ni izvaninstitucionalne, dobro organizirane brige o starijima koji još mogu biti u svojim domovima. Doda li se tome još nevolja s kunama jer s prosječnom mirovinom ne može se platiti ni jedna vrsta smještaja u domu, jasno je kakva je sudbina starije populacije u Hrvatskoj. Tek mali dio može platiti neki skupi umirovljenički dom, a svi ostali pokušavaju naći rješenje koje nerijetko ne jamči baš humane uvjete. Dapače, dio privatnih domova za nisku cijenu nudi i niski standard, a ima i onih koji rade na crno jer, nažalost, kontrole su ili vrlo rijetke ili ih uopće nema.
Zato se i moglo dogoditi kao u Andraševcu da dom radi bez potrebnih dozvola, da je po svemu sudeći bio pretrpan i da se drvena kuća grije na neprimjeren način.
Snaga države, kažu, cijeni se prema tome kolika je njezina osjetljivost i briga za djecu i stare.
Nakon što već duže vrijeme klinci s mamama i tatama nerijetko traže novu domovinu i potonji, bez nade, mogu samo dodati kako Hrvatska nije zemlja ni za starce! Piše
