Odlazak utjecajnog velikana koji se nije povukao u kulu bjelokosti. Napustio nas je kultni pisac ‘Mediteranskog brevijara’, cijenjen diljem svijeta.
Predrag Matvejević (84), pisac kultnoga “Mediteranskog brevijara”, umro je u Zagrebu od komplikacija izazvanih gripom. Bio je Mostarac rođenjem i odgojem, Zagrepčanin odabirom i privrženošću: vratio mu se nakon rada u Parizu, pa Rimu. Tu je, napokon, pripadao, premda je bio kozmopolit, građanin svijeta, najprevođeniji hrvatski pisac knjiga. Samim time on je bio ne veleposlanik, nego u punoj mjeri apostol hrvatskog stvaralaštva, jedan od onih koji kulturu nisu rezali na mjeru toploga, dragoga, ali ipak skučenog ognjišta, nego su u nju apsorbirali široki prostor, u njegovu slučaju Mediteran – koji je u njegovu “Brevijaru” bio “junak romana”, kako je to prvi opazio Claudio Magris – a zapravo i sav svijet koji je uzrastao na “Kruhu našemu”, što je naslov njegova možda najboljeg djela.
“Brevijar” i “Druga Venecija”, knjige koje su Magris i drugi uvrstili u Matvejevićevu “geopoetiku”, imale su povelik odjek i izvrsnu recepciju. Upravo po toj “geopoetici” Matvejević je poznat u svijetu, a u Francuskoj i Italiji “Brevijar” nazivaju “kultnom knjigom”.
Danas ipak nećemo vidjeti crn barjak na glavnom hramu naše znanosti i kulture, palači Hrvatske akademije. Predrag Matvejević, koga su naslovom počasnog doktora okitila neka od i te kako znamenitih sveučilišta u svijetu, pripada u onu skupinu hrvatskih velikana, poput Vesne Parun, koji nisu ondje bili dobrodošli. Ni on nije bio prorok u svojoj domovini. Bio je akademik u svojoj matičnoj zemlji, Bosni i Hercegovini, ali ne ovdje, gdje je pripadao djelom i srcem.
Matvejević je, naime, pripadao onoj skupini utjecajnih velikana koji nisu pristali povući se u svoju znanost i u svoju umjetnost kao kulu bjelokosnu, pa iz nje motriti svijet i eventualno prosipati biserje. Bio je angažiran, u punom smislu te etički obavezujuće riječi. Smatrao je da ga stvaralački nerv, kojim je obdaren, i stvaralački ugled, koji je s pravom stekao, obavezuje reći i činiti ono što smatra da društvo čini boljim, prikladnijim čestitim ljudima. Obrazovan na tragu egzistencijalizma nije mogao ne gledati na Sartrea koji je vlasti mogao ići na živce, ali koja je znala – kako je doslovce rekao de Gaulle – da se “ne smije hapsiti Voltairea”.
U nas je Matvejević, u jednom trenutku, smatrao da treba – da bi obranio prostor slobode svoje riječi, jer pisac živi njome i za nju – privremeno otići “između azila i egzila”.
U tome međuprostoru Jutarnji list je prošao bolje od Akademije: Matvejević je, dok ga bolest nije skrhala, bio naš suradnik, angažiran, kakav je bio u svemu svome životu. Jedan od tih članaka, “Naši talibani”, objavljen u studenome 2001, pokazao je da u nas ne živi de Gaulle: Matvejević je osuđen, premda uvjetno, na zatvorsku kaznu. U nas, naime, nije problem u caru, nego u onome tko primjećuje da je gol.
To endemsko licemjerje Matvejević je prokazivao neumorno u ovih 50 godina, otkako smo se susreli prvi put, dok sam bio mlad student, a on mlad profesor na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Ali ovo ne smije biti tekst o prijatelju kojemu dugujem mnogo, i u znanju i u znanosti, nego o piscu kojemu hrvatska kultura duguje više nego je znala, smjela, ili naprosto htjela priznati.
Matvejević je u Italiji i Francuskoj, i u još nekim zemljama, bio već tada kultni pisac “Mediteranskog brevijara”. Ali njegova kultnost, ako to smijemo tako kazati, proizlazila je ne samo iz oštroga komparatističkog opažanja i iz majstorstva iskaza, brušenjem rečenice i dvadeset, i trideset puta – nego i iz njegova moralnog angažmana. Upravo zato je izazvala zaprepaštenje presuda zagrebačkog suda koja je Matvejeviću zbog kritičke riječi donijela pet mjeseci zatvora, uvjetno doduše. To mu se nije dogodilo ni u socijalizmu. Bilježili smo indignirane reakcije. Ali smo propustili zabilježiti da je skupina talijanskih evrozastupnika nakanila iznijeti osudu Matvejevića pred Evropski parlament – a sam Matvejević je tu inicijativu odbio.
Ona bi možda bila probitačna po prodaju njegovih naslova, ali ne bi bila u skladu s njegovom moralnošću. Branili su ga u Hrvatskoj, i od suda, nije bilo nikakve nužde da ga brane izvan Hrvatske ako bi to impliciralo da se sudi i Hrvatskoj. Hrvatska je sposobna takve probleme riješiti sama, otpisao je Matvejević evrozastupnicima, pa ih je mnogo bolje rješavati tako nego inozemnim pritiscima.
U povodu prvostupanjske presude Matvejeviću je apel hrvatskoj javnosti uputila skupina istaknutih talijanskih pisaca: Tahar Ben Jelloun, Franco Cassano, Vincenzo Cerami, Furio Colombo, Vincenzo Consolo, Erri De Luca, Raffaele La Capria, Luigi Lombardi Satriani, Claudio Magris, Dacia Maraini, Toni Maraini, Fabio Mauri, Stefano Mauri, Raffaele Nigro, Vittorio Nisticò, Walter Pedullà, Anna Maria Rimoaldi, Franco Rizzi, Francesca Sanvitale, te Enzo Siciliano. Oni su naglasili: “Uprijeti prstom u intelektualce i pisce koji su često potpaljivali nacionalističke strasti i pomagali ‘Gospodarima rata’ pretpostavlja tegobno i riskantno istraživanje, ali je nužan i hrabar stav. Pojam ‘taliban’, koji je Sud kvalificirao kao ‘uvredu i klevetu’, može biti interpretiran na više načina, pa i kao književna metafora i kao izraz kritičkog suda.”
U Italiji se tada podsjećalo da je Matvejević za druge Jugoslavije branio pismima, a i na druge načine, i pisce i ine javne ličnosti koji su se, kao disidenti, našli na udaru režima ili bivali čak sudski osuđivani zbog svojih gledišta – a između redaka se naziralo čuđenje da je baš Matvejević postao žrtva sličnoga sudskog postupka u današnjoj Hrvatskoj. Neki ne znaju, a neki se prave da ne znaju, da je Matvejević pozvao Tita da podnese ostavku, da je prosvjedovao javno i svugdje, kada su zatvarani Vlado Gotovac i drugi “proljećari” (uključujući i Franju Tuđmana). Zbog tih pisama – osobito zbog onoga Titu – Matvejević je bio na indeksu dok je Partija još bila jaka, i prije negoli su ga iz nje izbacili. Oni najdobrohotniji širili su priču da je autor malo “puknuo” (u ta se doba koristio nešto jači termin), jer kako bi inače Titu predlagao da se odrekne svoga doživotnog naslova.
U politiziranom društvu, koje i umjetnost i znanost mjeri političkim metrom, koje i stvaraoce dijeli na “njihove” i “naše”, Matvejević nije pristajao na tu podjelu, nije pristao na etiketiranje umjesto vrednovanja, na popust opakim jer se eventualno “naši” ili na prijezir spram valjanih jer su eventualno “njihovi”. U nas je to značilo biti mrzak jednima a sumnjiv drugima.
Drugdje nije bilo tako. Prije prvog dolaska u Zagreb sv. Ivan Pavao II je, preko visokih prelata, htio čuti i Matvejevićevo mišljenje, pa ga je i citirao na zagrebačkom Hipodromu. Jer je izvagao i našao da je dobro.
Matvejević je vjerovao. Bio je vjernik u moć i odgovornost javne riječi, napisane i izrečene. Vjerovao je u potrebu i nužnost da ona dopre do pojedinaca, da ih uvjerava i natjera na djelovanje, ne toliko kao budnica ilirskog tipa, koliko kao moralna iritacija, kao etički pruritis.
S te strane Matvejević, kako smo jednom objavili ovdje, definitivno nije bio komunist, ni u kojem smislu tog pojma; i nije čudno što su mu i među njima bili najbliži filozofi prakse, “praksisa”, najudaljeniji od sirenskog zova dijamatskog determinizma, u kojemu je bilo više jansenizma nego Marxa (koji je, suočen s takvim marksistima, u jednom poznom pismu očajnički zavapio da on onda jamačno nije marksist). Sa svojim pojmom angažmana, individualnoga i oboružanoga samo riječju, očito je ostao bliži francuskim egzistencijalistima negoli ikakvu marksizmu, makar romanskome. Njegovo insistiranje na “socijalizmu s ljudskim licem”, dakle na socijalnom angažmanu koji u vidu ima individuu, koji se ne dâ fascinirati “historijskim valjkom” iz staljinističkog vokabulara ako on krši kosti makar jednom pojedincu, priziva u memoriju i voltaireijanski angažman poznog Satrtrea, ali i etički impetus Camusa. Za razliku od Don Quijotea, koji je na vjetrenjače jurišao ne prepoznajući njihovu bît, Matvejević je preuzeo neumitnu kob Sizifa, koji svoj kamen gura uzbrdo ne zato što se nada ikakvoj hasni, nego zato što to mora. Na to ga je prisiljavao kategorički imperativ.
Taj glas nije umuknuo ni piščevom smrću. Ostaje u njegovu djelu. piše
