Arheološki muzej jedan je od zagrebačkih muzeja koji su najviše stradali u potresu. Reporterka Nedjeljnog prva je ušla u tu urušenu građavinu i svjedočila kako se spašavaju vrijedni artefakti
Na ulazu u zgradu Arheološkog muzeja na Zrinjevcu stoji nekoliko natpisa. Na jednom piše kako postoji opasnost od urušavanja dijelova zgrade, precizno je nabrojeno: žbuke, ukrasnih stupova s balkona i krova te cigli. Na drugom stoji da je zgrada proglašena privremeno neupotrebljivom i potreban joj je detaljan pregled. Treći je već starijeg datuma, piše da je muzej trebalo zatvoriti zbog koronavirusa.
Zgrada je, govori nam ravnatelj muzeja Sanjin Mihelić, dobila žutu oznaku PN1, a taman kad smo dovršavali razgovor, ponovno su ju došli pregledati statičari. Arheološki muzej jedan je od zagrebačkih muzeja koji su najviše stradali u potresu, kako umjetninama tako i građevinom, pa se u neke urede na četvrtom katu uopće ne ulazi jer gotovo da su pod otvorenim nebom.
Obilazak počinjemo, ipak, na prvom katu. Dana 20. ožujka kustos Ivan Drnić trebao je otvoriti izložbu “Segestika i Siscija – naselje s početka povijesti”, tema je to kojom se bavi desetljećima. Koncepcijski već pripremljena izložba istražila je kako se malo brončanodobno naselje Sisak, nastalo krajem drugog tisućljeća prije Krista, preobrazilo u jedan od važnijih željeznodobnih centara, i to kroz dvjestotinjak predmeta posuđenih, među ostalim, i iz Mađarskog nacionalnog muzeja.
Budući da su izložbu zamišljenu kao jedan od centralnih projekata muzeja pripremali i prije, dobar dio već je i postavljen. Željeli su ju pokazati virtualno, no uslijedio je potres i najvažnije je bilo spasiti umjetnine. Predmeti postavljeni za izložbu o Sisciji svi su prošli dobro u potresu. Ravnatelj Mihelić pokazuje nam rekonstrukciju drvene kuće s drevnog područja Siska: “Kao što možete vidjeti, ova je kuća, a riječ je o vjernoj rekonstrukciji povijesne drvene kuće, izdržala test potresa”. I slama na krovu je ostala, primjećujem. “Znali su kako se gradi”, odgovara.
Duševna amortizacija
U muzej u kojem radi godinama i kojem je sada na čelu došao je odmah u nedjelju, nakon što je, kaže, s obitelji uspio “i duševno amortizirati potres”. Kako je izgledalo kada je prvi put ušao u muzej i vidio porušene umjetnine, skulpture? “Nema tu pretjerivanja. Scene su bile šokantne, realnost teška. Sve je, doslovce, bilo poput ratne zone. Umjetnine su bile na podu, žbuka je popadala, zidovi su se raspucali. Koliko će trajati svi popravci, teško je reći. No, važno je reći da će muzej ostati u ovim prostorima, uz nužne građevinske zahvate”, opisuje.
Je li postojao trenutak u kojem se mislilo da će se muzej morati iseliti? “Mnogo je zgrada u Donjem gradu toliko oštećeno da će neke trebati cjelovitu obnovu, a druge će se morati rušiti. Postojao je u jednom trenutku strah, no on je brzo nestao”, govori. Neki su dijelovi muzeja dobro prošli. Primjerice, u onom o knezu Branimiru, koji je vladao u devetom stoljeću, sve je ostalo sačuvano, pa i važan natpis iz Gornjeg Muća te kamene spomenike s imenom ovog kneza. Ništa se u ovoj sobi sa zida nije pomaknulo.
No, zato je jako stradala antička zbirka. Djelatnici muzeja puno rade, no teško je sanirati sve što je stradalo. Kad ulazimo u taj odjel, gazimo po kamenoj prašini otkrhnutoj sa skulptura. Mnoge još skulpture leže na podu, onako kako su pale za potresa sa svojih postolja. Prema riječima našeg sugovornika, antička i pretpovijesna zbirka zadobile su najveće udarce. “Na podu, kako možete i sami vidjeti, još leže neki od predmeta koje nismo stigli pomaknuti, niti ih imamo kuda staviti”, kaže. Dvoje djelatnika muzeja, u trenutku kad razgovaramo, s bijelim rukavicama, pažljivo pospremaju antičke glave u metalni kovčeg, među spužve. Na podu je golema, porušena skulptura muškog lika.
“Riječ je o statui Apolona iz doba starog Rima, koja je, kao i većina predmeta na ovom odjelu, a dobila teške ‘ozljede’”, objašnjava. Dio je tih skulptura, koje je bilo najnužnije sanirati, već na restauraciji. “U muzeju imamo zaposlene restauratore i konzervatore koji su navikli da ih umjetnine na kojima rada ne dočekaju u idealnom stanju. Često antičke kipove, kada ih arheolozi pronađu, treba iskopati iz zemlje, a potom sastaviti. No, nismo mislili da ćemo to morati činiti s ovim skulpturama. Sve skupa uistinu je šokantno, vraća nas mjesecima, u nekim slučajevima i godinama unatrag. Ne predajemo se.
Iskoristit ćemo priliku i da promijenimo postav, svaka teškoća je ujedno i nova prilika, to je jedini ispravan način razmišljanja”, ističe.
Jedan je od najpoznatijih izložaka u sklopu antičke zbirke, takozvana Solinjanka. Riječ je o glavi mlade djevojke pronađene u Solinu, za koju postoji pretpostavka da je možda Plautila, supruga rimskog cara Karakale. Sada ju ne vidimo u postavu. “Stajala je na postolju u neposrednoj blizini ove skulpture Apolona, koja je srušena i nekim je čudom ostala čitava. Nekoliko nam je predmeta, naravno, bilo najvažnije. Bilo nam je važno da Vučedolsku golubicu i Solinjanku pospremimo na sigurno, prvo smo njih zgrabili, a potom sve ostalo. Sada su na sigurnom, u depoima u podrumskim prostorijama. Depoi u kojima se čuvaju umjetnine prošli su neokrznuto za vrijeme potresa.
Prvih dana nakon potresa vladao je krizni menadžment, trebalo je spasiti najizloženije, najfragilnije dijelove, uvjeriti se da će zgrada uopće izdržati”, govori ravnatelj Arheološkog muzeja. “Ovih smo dana na sigurno spremili i rimske freske iz Ščitarjeva. Na sreću, nisu bile nimalo okrhnute”, nastavlja. Freske s prikazom ljudskih figura, plesača i svirača iz pratnje boga Dioniza, pronađene su u rimskom gradu Andautonija i nastale su krajem prvog stoljeća. Sada su spremljene u ovih dana za njih posebno izrađenu postojeću zaštitnu ambalažu. Za razliku od antičkih umjetnina, dobro su prošle one iz srednjeg vijeka, nakit te mnogobrojno oružje pronađeno u grobovima iz navedenog razdoblja. I dalje su na zidovima.
Poseban okvir
Dok gledamo prizore posve neoštećenih sarkofaga ispod staklenih vitrina, ravnatelj Arheološkog muzeja ukazuje na to kako su dobro prošle i egipatska i etruščanska zbirka. Ima nekoliko polomljenih stela i kanopskih vaza, no u cjelini je riječ o manjim štetama. Izvršeno je i osiguranje Zagrebačke lanene knjige, koja je bila izložena u posebnom okviru, sa zaštitom od specijalnog stakla i položena na čvrstu čeličnu konstrukciju.
Tijekom potresa nije oštećena, no zbog mogućih daljnjih podrhtavanja tla ili naknadnih oštećenja prostora u kojem je izložena pohranjena je u svoju, već postojeću zaštitnu ambalažu s uređajem za daljinsku kontrolu mikroklimatskih uvjeta. Na osiguravanju je ovog vrijednog predmeta radilo šestoro djelatnika muzeja, među ostalim i zato što je konstrukcija zaštitnog okvira sa staklom teška oko stotinu i pedeset kilograma. Čuva se u zasebnoj, zaključanoj prostoriji na četvrtom katu.
Podaci koji se očitavaju na uređaju za daljinsku kontrolu mikroklimatskih uvjeta svakih petnaest minuta pokazuju da nije došlo do prevelikih odstupanja ni relativne vlage ni temperature. Također, ni takozvana Zagrebačka mumija, koja se čuva sa Zagrebačkom lanenom knjigom, tijekom potresa nije oštećena. “Zagrebačka lanena knjiga ima najduži etruščanski natpis na svijetu. Jedina je sačuvana lanena knjiga iz tog doba, nešto što ovaj muzej postavlja na međunarodnu scenu. Čuva se u dobrim uvjetima, zatvorena je u sobi koja je klimatizirana i trenutno bi bila potrebna posebna kataklizma da joj naškodi”, govori Sanjin Mihelić.
Razgovarajući o sigurnosti egipatske i etruščanske zbirke, dolazimo na odjel gdje su se prije potresa nalazili predmeti koji se vezuju uz prethistoriju. Sada ih nema. Svi su spremljeni u depoe. Riječ je o dijelu zbirke koji je najlošije prošao, uz antiku. “Taj je dio ispražnjen radi sigurnosti. Vučedolska golubica je obložena, po svim pravilima struke pospremljena u ‘svoju’ kutiju i sada se nalazi u depou muzeja na sigurnom.
Ako na nju ne padne barem šesnaest tona, ništa joj se neće dogoditi”, govori Mihelić. “Golubica je bila u odličnom stanju, vitrina u kojoj se nalazila se raspala. Ono što je sigurno, da se nastavilo tresti, pala bi i Golubica. Ispod nje se nalazio sedlasti žrtvenik iz Vučedola – rogovi, koji su također su dobro sačuvani”, nastavlja. Je li mu laknulo kada je vidio da je sve u redu, pitamo ga, a on odgovara: “Apsolutno”.
U potresu je, nažalost, stradala jedna od jantarskih glavica, odnosno jedan od privjesaka u obliku glave, kojih u postavu imaju tri. Jantar je bio omiljen dio ženskih ukrasa na nošnji u željeznom dobu i postao je toliko čest u upotrebi da su ga koristili Japodi. Najpoznatija su zrna jantara u obličju ženske glave. “Pukla je, no, srećom, nije uništena i ju naši konzervatori spašavaju. Riječ je o, kako su mi rekli, jednostavnom zahvatu, o lijepljenju”, dodaje.
Što je najviše stradalo od pojedinih predmeta, pitamo Sanjina Mihelića. “Stradale su stotine umjetnina, no gotovo ni za jedan predmet ne možemo reći da je nepovratno izgubljen. Najviše su stradale posude, grčke vaze, no ni kada su pronađene, nijedna od tih vaza nije bila cjelovita, sve su u nekom trenutku bile slijepljene”, objašnjava.
Rekao je da je puno umjetnina stradalo. Koje su to, konkretno, brojke? Koliko je ukupno umjetnina u fundusu Arheološkog muzeja? “Muzej ima gotovo pola milijuna predmeta, no dobar dio toga otpada na numizmatičku zbirku, odnosno čine ga različiti primjeri novca, medalja i slično. U stalnom je postavu šest tisuća predmeta, stalni postav po definiciji ima najvažnije predmete, iako se neki i mijenjaju. Možemo govoriti o oštećenjima oko deset posto predmeta, njih šestotinjak, od kojih ih njih oko dvije stotine ima teža oštećenja. Ostali imaju neka otkrhnuća, procjepe i slično. Upravo radimo na temeljitoj evidenciji”, odgovara Mihelić.
Drastična promjena
Slika zagrebačkih muzeja, fundusa i depoa nakon ovog potresa zasigurno će se promijeniti, govorimo našem sugovorniku. “Mogao bih se složiti i ta se promjena u ovom trenutku čini drastična. No, treba naći ravnotežu. Nama je misao vodilja da osmislimo neke promjene, primjerice, stalni postav pretpovijesti, što je moja uža specijalizacija, stoji već dvadeset godina isti. Dobro je podnosio protok vremena. Nama arheolozima koji proučavamo pretpovijest dvadeset se godina ne čini puno, ide u rok statističke pogreške. No, posljednjih dvadeset godina u novijem istraživanju arheološke znanosti veliko je razdoblje i donijelo je značajne promjene”, uzvraća.
Kada će se ponovno otvoriti, hoćemo li moći u muzej prije sljedeće godine? “Situaciju s koronavirusom nitko ne može predvidjeti. Što se tiče sanacije muzeja nakon potresa, govorio bih o koracima. Nadam se da ćemo na jesen moći otvoriti dio predviđen za povremene izložbe, spomenutom izložbom o Sisciji. Potom ćemo moći otvoriti drugi kat, a treći, s dijelom vezanim uz prethistoriju, do sljedeće godine. Naravno, sve ću to moći potvrditi nakon detaljnog pregleda statike zgrade. Primjerice, dimnjak je, kao i mnogi u Zagrebu, napukao i moramo ga sanirati. Treba sanirati zabate na sjevernom i južnom dijelu, gdje je urušen zid, otvorila se rupa i prijeti urušavanje te je preporuka statičara da se odmah sanira. Treća su faza antiseizmički radovi, no tu se otvara pitanje financiranja”, objašnjava Mihelić.
Zgrada Arheološkog muzeja podignuta je kao građanska palača Vranyczany-Hafner 1879. godine, samo godinu dana prije prošlog velikog potresa koji je zadesio Zagreb. Piše
