To uopće nije jednostavno, mada se na prvi, drugi pa i neki ini pogled čini jednostavnim! Reći će te, pa što! Treba samo malo pažnje i ljubavi posvetiti svakoj osobi i život se pretvara u čistu radost kakvim bi morao biti, kakav je zamišljen. No dobro, pretrpjeti nešto patnje i bola je u redu, ravnoteže radi, ne možemo biti tako osjetljivi.
Tako se stiče životna škola. Nisu svi tako zdrava duha i pametni kao ja. No dobro, pretrpjeti nešto patnje i bola je u redu, ravnoteže radi, ne možemo biti tako osjetljivi. Tako se stiče životna škola. Nisu svi tako zdrava duha i pametni kao ja.
Dakle, jurim tako do njega, umišljenog i egoističnog glavnog i odgovornog, ne bi li ga smirila, nekako ublažila ugrize i udare, bodlje kojima bocka sve ostale. On je i najveći problem u tom domaćinstvu. Navodno je otac mnogo pio u vrijeme njegova djetinjstva te se, jasno, to osjeća na njegovim živcima, naročito kada potegne ma i jednu čašicu žestice. A doista malo poteže, no malo mu i treba. Pa onda, tu uskačem ja. Tješim ga i mazim se oko njega, da kao što rekoh, ublažim patnje njegove duše koja misli da u životu nije dovoljno voljena.
Čim njega sredim, vidim, ona, kraljica njegova srca, biće koje nikako da nauči biti sretno i smijati se. Ma, zasigurno ste vidjeli takvu ozbiljnu i pomalo nadurenu osobu u svom životu. Oni vide sve crno, tužno, čitaju samo crnu kroniku i onda je prepričavaju pa ostali nose slušalice na ušima. Ljudi koji svojim suzicama i vječnom tugom prizivaju pažnju i pozornost drugih. Ili pozornost i pažnju, ili jedno nevezano s drugim.
Njihov potomak, mlađi, koji čini čuda od svoje dlake na glavi, odvodi temperaturu s lubanje nekakvim ljepilom koje zaudara gotovo kao ružne šape neke krave u staji. Vrlo je nesigurna osoba i treba ga bodriti da se izbori za svoje mjesto pod suncem, u srcima drugih, ne znajući da je njegovo mjesto samo njegovo i uvijek tu, da je sunce samo njegovo baš kao i samo moje. Klinac je otkačen i kreativan, te želi biti pilot i letjeti te sam to osjetila na svojim šapama kada je mene učio letjeti, s tavana! Otada mu se približavam samo kada procijenim stanje duha i raspoloženje. Mali je otrov, riječ među nama.
Njihov stariji potomak je štreber, tako čujem da ga zovu prijatelji mlađeg brata. On samo sjedi ili s knjigom, ili s nekom tekom ili pred računalom, i njega volim najviše. Smjestim se na njegove ugodne šlape od najfinijeg materijala koji posebno dobro miriši i odgovara mi. On se ne miče po nekoliko sati. Nadam se da mu neće odrezati stopala jednoga dana zbog nekretanja. Tada ću morati pronaći neki drugi kvalitetni prostor za svoj poslijepodnevni i večernji drijemež. I da, on me jedini zaboravi izbaciti navečer iz kuće, a to je važna stvar! Popiškim se u teglu s palmom a ona se ljuti na mene, čak me je neku večer ubola svojim okrutno oštrim listom! Neprijatelji na sve strane, valja otvoriti oči i čuvati rep.
Osim starijeg klinca obožavam malu, ona tako slatko miriši i nju najradije umivam. Obožavam tu klopu za klince na njenim obrazima. I ona je jedina koliko toliko normalna u toj kući, uz mene, dakako. Eto, tako potrošim pet života da bi sve njih tješila i liječila, terapeutkinja sam kakve nema na daleko. A opet, nipošto ne bih bila na milost i nemilost samo jedne ljudske osobe. Stvari postanu previše osobne, ako me razumijete…
napisala Đurđa Vukelić Rožić
