Mediteranska biljka koju ne smijete zaboraviti. Origano se u medicinske svrhe koristio još u antičko doba, kad su se njegovim lišćem liječile kožne rane te ublažavala bol u mišićima, a koristio se i kao antiseptik. U tradicionalnoj medicini koristi se kod liječenja astme, grčeva, dijareje i loše probave.
Mi smo mediteranska zemlja, ali biljke koje se već stoljećima uzgajaju na području Mediterana često smetnemo s uma. Nadajmo se da to nije slučaj i s origanom. Pod pojmom origano ne podrazumijeva se samo jedna biljka, nego nekoliko različitih vrsta koje zajedno čine origano koji se koristi u kulinarstvu. U Europi i Sjevernoj Americi najčešće se prodaje Origanum vulgare, koji je poznatiji kao divlji mažuran, a pripada porodici Lamiaceae.
Ovu biljku se u medicinske svrhe koristilo još u antičko doba, kad su se njenim lišćem liječile kožne rane te ublažavala bol u mišićima, a koristila se i kao antiseptik. U tradicionalnoj medicini koristi se kod astme, grčeva, dijareje i kod loše probave. I danas se još uvijek u Grčkoj često koristi čaj od origana kao narodni lijek protiv prehlade, dispepsije i općenito za poboljšanje zdravstvenog stanja.
Daje ‘talijanski’ okus jelima
Sitno, zeleno lišće origana koristi se i u svježem i sušenom obliku kao začin, a jelima daje opor, ugodno gorkast, aromatičan okus. Origano sadrži dva kemijska spoja, karvakrol i timol, koji pridonose osjećaju topline u ustima zbog djelovanja na stanice osjetljive na temperaturu zvane ionski kanali. Često je korišten u mediteranskoj kuhinji, pa je poznat po stvaranju karakterističnog, ‘talijanskog’ okusa u jelima, a dobro se slaže s jelima poput pekarskih proizvoda, povrća, mahunarki, ribe, pizze, umaka od rajčice i ljutih meksičkih jela.
Korisne tvari
S obzirom da postoji puno različitih vrsta origana, ne iznenađuje činjenica da i količina biološki aktivnih tvari u tom začinu jako varira. Glavni terpeni sadržani u esencijalnom ulju origana su karvakrol i timol, te p-cimen i γ-terpinen, koji služe kao prekursori u sintezi timola i karvakrola. Timol se vrlo često koristi u parfemima i vodici za ispiranje usne šupljine.
Ostale biološki aktivne tvari origana su fenolne kiseline: kafeinska, kumarinska, ružmarinska kiselina, kafeol, ursolna i karnozinska kiselina te mješavina flavonoida. Od svih fenolnih tvari vodeni ekstrakt lista origana sadrži najviše ružmarinske kiseline, a upravo je ružmarinska kiselina dominantan fenolni spoj u začinima iz porodice Labiatae, kao što su origano, ružmarin i kadulja. Ružmarinska kiselina ima nekoliko zanimljivih bioloških djelovanja, poput antivirusnog, antibakterijskog, protuupalnog i antioksidativnog. Zahvaljujući prisutnoj ružmarinskoj kiselini, određene biljne vrste imaju blagotvorno djelovanje na zdravlje ljudi.
Također, ružmarinska se kiselina pokazala vrlo korisnom u mesnoj industriji zbog svoje antioksidativne sposobnosti. U mesu se odvijaju reakcije koje dovode do narušavanja njegove kvalitete, pa začini, osim okusu i aromi, pridonose i čuvanju mesa. Također, ustanovljeno je i kako mogu spriječiti razvijanje potencijalno karcinogenih tvari koje nastaju tijekom pečenja mesa na visokim temperaturama.
Djelovanje na zdravlje
Origano, kao i pojedinačne tvari izolirane iz origana predmet su znanstvenog istraživanja i do sada su studije dokazale njihovo antimikrobno djelovanje protiv patogena koji izazivaju trovanje hranom. No upitna je njihova učinkovitost u borbi protiv infekcija kod ljudi. piše
