Pola stoljeća u braku; Josip: ‘Proša san sva mora i uvik se vraća svojoj Ljubici’, Ljubica: ‘Da mi je reka da s nikim nije bija, rekla bi mu da laže! Reci istinu i gotovo…’
Vodički bračni parovi, njih trideset, koji su već proslavili svoj zlatni pir ili će pet desetljeća zajedničkog života obilježiti ove godine, skupili su se u hotelu “Olympija”. Večerom i plesom počastio ih je Grad Vodice u povodu Svjetskog dana braka, a ta je hvale vrijedna gesta postala tradicionalna.
Istim povodom, u istom ambijentu, sastaju se već petu godinu, a vodičkoj gradonačelnici Branki Juričev-Martinčev koja ih sve poznaje u dušu, svaki put zasuze oči pri takvom susretu. Ni nakon pozdravne riječi, nije ih mogla sakriti.
– Hvala vam što ste primjer nama mladima, a posebno onima koji još nisu stupili u brak, što ste dokazali i dokazujete kako dugovječnost bračne zajednice ovisi, prije svega, o ljubavi, ali i međusobnom poštovanju, brizi, razgovoru, ponekom opraštanju…
Bračni život je velika radost, ali i žrtva. Zato, neka vas večeras ponese glazba, ples i pjesma – poručila im je gradonačelnica.
Zapljeskali su joj, a, bome, su i postupili po preporuci. Već na prve taktove omiljenih glazbenih uspješnica dalmatinskog štiha zaplesalo se i zapjevalo.
– Koliko je samo takvih večeri bilo u našoj mladosti. Svaku se subotu znalo skupiti naš pet-šest bračnih parova, pa bi otišli u restoran, a kasnije na ples. Nije vikend nikad proša bez druženja… Đipali smo i mi – nostalgično se prisjetila gospođa Božica Bastić.
Sa suprugom Antom zlatni je pir proslavila prije tri godine u društvu najmilijih, sinova Miroslava i Darka i njihovih obitelji. Imaju, na zdravlje, tri prekrasne unuke i unuka koji su im, kaže, velika radost.
– Udala sam se od osamnaest godina za mog muža, a u kući u koju sam došla zatekla sam samo svekrvu. I sama sam skoro bila dite, pa me tako prihvatila kao vlastitu ‘ćer. Svih trideset i sedam godina, do njezine smrti u osamdeset i devetoj godini, smo se lipo slagali i nikad ružna rič između nas nije pala.
Mi bi radili, ona je kuvala i dočekivala nas, radila u vrtlu… Kasnije, kad su došla dica, uvik smo se na nju mogli osloniti. Bili smo slobodni i za izaći vanka, i za otići na put. Znali smo da ostavljamo dicu u sigurnosti – spomenula se gospođa Božica prvih desetljeća svoga braka i uloge njezine svekrve u mladoj obitelji.
Povjerila nam je da njezin Ante ima zlatnu narav i da je, prije svega, pažljiv i posvećen obitelj.
– Uvik smo bili složni i nikad se, u sve ove godine, nismo ozbiljno posvađali da ne bi dan-dva govorili jedno s drugim. Toga kod nas nije bilo, a tako smo i dicu odgojili.
Pridružio se i šjor Ante razgovoru. Čovjek kad se oženi, pripomenuo je, mora u svojoj glavi osvijestiti da više nije sam i odgovoran samo za sebe.
– Brak podrazumijeva dvije osobe koje zajedno prolaze kroz život i ako između njih nema uvažavanja, poštivanja, tolerancije, razgovora i dogovora, onda to ne može biti dobro. Ne kažem da nije bilo trzavica. Jest. Na našem sam zlatnom piru kazao kako je od pedeset godina braka, četrdeset godina bilo idilično, fino i super, a u preostalih 10 godina znalo se dogoditi i malo vjetra, pa i nevere i grmljavine. Ali, takav je život. Oluje dođu i prođu, a ako se voli i poštuje, sve se one prebrode – konstatirao je šjor Ante.
Marija i Cvitan Lasan od prve godine braka prijateljuju s Bastićima. Ovog će proljeća, vele, i to baš 1. travnja, proslaviti prvih pet desetljeća braka. Nije prvotravanjska šala. Pitamo ih za formulu bračne sreće. Najprije odgovara gospođa Marija iako joj je suprug, kaže, bolji govornik.
– Ljubav, poštovanje i skromnost su na prvom mjestu i to sve odjedanput. A da se ne porječkamo – porječkamo se, ali se i pomirimo. I sad se držimo za ručice u postelji. Kad sam bila mlada, on je mene grija, a sad ja grijem njega – našalila se gospođa Marija.
– Odgovor je točan – nasmijao se na suprugine riječi šjor Cvitan, a onda nastavio u ozbiljnijem tonu – život je satkan od tuge i od veselja, ali mi uvijek idemo na veselje, a tugu stavimo u drugi plan. Samo malo razumijevanja i uvažavanja dovoljno je za sretan brak. Druga važna stvar je i poštovanje. Mi smo poštovali jedno drugo, ali smo poštovali i svoje obitelji.
Kao dijete sam ostao bez oca. Umro je, a majka je sama odgojila nas sedmero, mučila se, školovala nas… Svojim je primjerom pokazala pravi put. Marijini su roditelji imali šestero djece. Oboje smo se okrenuli obiteljskim vrijednostima jer smo tako odgojeni, a tako smo odgojili i svoju djecu.
Na spomen djece, nadovezala se gospođa Marija.
– Imamo dvoje djece i četvero unučadi. Kćerka nam je Dolores Belak. Medicinska je sestra na hitnoj, a sin Josip je autoelektričar. Ima svoju radnju kod škole, pa desno, kad se ide u Tribunj. Tako da znate, ako vam nešto oko auta bude tribalo.
– Za svaki slučaj, uzmite vi ovo – “uskočio” je šjor Cvitan i gurnuo mi u ruku vizitku Autoelektrike “Konta”, toliko da mi se nađe, zlu ne trebalo.
Dok sam tako pričala s Bastićima i Cvitanima, stiglo je i glavno jelo. Zamirisalo je meso i salata… Utihla je sa pozornice “Vidim te dušo Mareeee, di s drugim govoriš…”, a rasplesani parovi su se povukli na svoja mjesta. Valjalo je, iz pristojnosti, pričekati dok ljudi pojedu, pa se tek onda pridružiti sljedećim sugovornicima.
Srdačno su me, tako, za svojim stolom primili Ljubica i Petar Juričev koji ove godine bilježe vlastiti jubilej – 55 godina braka, a svih pet godina, koliko Grad Vodice organizira ovakvo druženje, obavezno su među uzvanicima. Recepturu za bračnu dugovječnost pronašli su, kazali su mi, u razumijevanju i iskrenosti.
– Naviga san, proša san sva mora na svitu, letija od porta do porta i opet se vratija u svoju sigurnu luku – svečano je izjavio šjor Petar.
Ljubica je za to vrijeme odgajala njihovo troje djece, sinove Borisa i Dragu i kćerku Kseniju, skrbila o kući i čekala muža. Nije to, kaže Ljubica, bilo lako. Uostalom, nije joj ni bilo drago što se suprug sprema na navigavanje, a još manje što joj je to otkrio tek kad je spakirao kufer.
– Ma kakvi drago. Bila je to svađa. Uzela sam onaj kufer i izbacila mu iz njega sve stvari, tako da je otiša na brod bez ičega. Uuuuu svašta je tu bilo – prisjetila se Ljubica, a i Petra je spomen tih godina vratio u mladost.
– Ona me zaustavljala, a ja sam biža – priznao je Petar.
– Jesi, jesi, ali si se i vratija – žustro je dodala Ljubica.
– Jesam. I kad bi doša kući, onda bi joj lipo sve ispriča, di sam bija i šta sam radija. Sve – šeretski je dodao šjor Petar.
– Jer da je on meni reka nešto suprotno, ja ne bi virovala. Triba razumit. Prije se išlo na more i po šest miseci, pa da mi je doša i reka da nije s nikim bija, ja bi rekla – lažeš! Reci istinu i gotovo, budimo objektivni – odlučno je tu temu šjora Ljubica, a Petar je potvrdio glavom. Što jest – jest.
Ispričali su mi i to kako im je kćerka Ksenija s njima u Vodicama, mlađi sin Drago u Zadru, a stariji Boris u Kanadi.
– I sva dica sliče na ćaću. Tako je to. Čak i od petero unučadi mislim da samo jedno možda malo sliči na mene, al još je malešno, pa ni to nisam sigurna – zamislila se Ljubica.
– Znat ćemo dogodine, pa ćemo vam reć ako opet dođete u Vodice. Mi smo vam svi dobro društvo – poručio je Petar.
Nisam se mogla ne složiti. piše
