Udar financijske industrije na mirovine.
Nacionalna strategija razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine neočekivano je rehabilitirala posrnuli drugi obvezni mirovinski stup i nedvojbeno se opredijelila za daljnju privatizaciju mirovinskog sustava, iako svi ozbiljniji analitičari, ali i iskustva temeljem posljednje mirovinske mini-reforme, ukazuju na potrebu ozbiljnog preispitivanja drugog obveznog mirovinskog stupa za čiji opstanak nema ekonomskog opravdanja. Još je manje razumljiva potreba za njegovo jačanje, posebno u kontekstu sistemske krize uslijed Covida-19. Umirovljeničke udruge su stoga inzistirale da se u program Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe uključi i pitanje preispitivanje reforme drugog stupa, ali su se jedva izborile da se uključi barem formulacija o „ispitivanju učinkovitosti 2. mirovinskog stupa”.
Neosporno je kako bi njegovo ukidanje, odnosno transformacija u dobrovoljni model, ublažili negativne učinke krize i ubrzali gospodarski oporavak. K tome, financijaški model privatizacije mirovinskog sustava koji je devedesetih godina osmislila i nametnula Svjetska banka isključivo za postkomunističke odnosno post totalitarne zemlje, pokazao se kao umotvorina koja ima trajne negativne posljedice na hrvatsku ekonomiju.
Graniči s apsurdom da je u trenutku kad je većina novih članica Europske unije odbila ili ukinula takav model, Vlada RH u Nacionalnoj strategiji preuzima čvrstu obvezu nastavka ulaganja u drugi stup obvezne, ali i poticanje dobrovoljne mirovinske štednje, te naglasila važnost osobne odgovornosti i motiviranosti građana za mirovinsku štednju s ciljem postizanja primjerenih mirovina. U prioritetima naglašava opredjeljenje za razvoj i unapređivanje obveznog i dobrovoljnog sustava štednje za buduće mirovine”. Hrvatska time (p)ostaje vjerni poslušnik naredbi internacionalne financijske industrije, i u trenutku kad joj to itekako šteti.
Velike igre za niže mirovine
Poznato je kako će starosna mirovina iz dva stupa za prosječnu plaću, uz postojeće uvjete, trajno biti manja od mirovine samo iz 1. (javnog) stupa, neovisno o duljini članstva u drugom stupu i radnom stažu. Kad bi se izvršilo povećanje izdvajanja dijela mirovinskih doprinosa u drugi stup (npr. sa 5 na 8%), starosna mirovina za prosječnu plaću bi i dalje biti veća iz 1. stupa nego iz 2. stupa. Financijaši očito računaju na daljnje nagrizanje javnog mirovinskog stupa, kako bi, unatoč negativnom utjecaju na sve važne makroe- konomske indikatore, osigurali daljnje povećavanje „svog” novca. K tome besramno lažu i koriste novac svojih„štediša” za mićenje znanstveničkih imena kojima financira projekte i daje mjesta u nadzornim odborima, kao i za prevarantske kampanje za „financijski nepismenu” javnost.
U uvjetima kad se planira uvođenje eura, koje će dovesti do slobodnog i ogromnog odljeva kapitala u inozemstvo, bilo koji oblik slabljenja 2. stupa ublažio bi posljedice aktualne krize i usporio rast javnog duga, uz veći rast bruto društvenog proizvoda. Taj je prvi korak već učinjen prošlom mini reformom za vrijeme mandata ministra Pavića, kad je omogućeno da budući umirovljenici biraju žele li se umiroviti iz oba stupa ili se vratiti, ako im je to povoljnije, u prvi stup. Ministar Aladrović se, međutim, vraća natrag čvrstom braku s moćnim financijašima.
Pokradeni građani
Model paradoksa štednje na primjeru 2. mirovinskog stupa ukazuje da povećanje štednje, ukoliko nije praćeno proizvodnim investicijama, vodi do manjeg dohotka i manje štednje, kako je u svojem nedavnom istraživanju naglasio prof. dr. sc. Željko Garača s Ekonomskog fakulteta u Splitu. Ovdje nije riječ o štedljivosti kućanstava već o zakonskoj obvezi štednje iz neraspoloživog dijela dohotka dok raspoloživi dohodak na prvi pogled ostaje isti.
Mirovinska reforma koja dio javnog mirovinskog sustava zamjenjuje privatnim zahtijeva tranzicijsko razdoblje, dok prva generacija koju je zahvatila reforma ne odradi puni radni vijek. Uz tranzicijsko razdoblje nužno je vezan tranzicijski trošak koji se mora podmiriti javnim novcem, a njega država na neki način mora uzeti od svih građana. Hrvatska se nalazi blizu polovice tranzicijskog perioda (19/40) kada su godišnji tranzicijski troškovi ujedno najveći, a ostvaren je i uravnotežen državni proračun što znači da se ukupni tranzicijski trošak pokriva iz tekućih poreznih prihoda.
„Istočni grijeh”
Hrvatski „Istočni grijeh” smanjivanja mirovina se podjednako odnosi na odluku HDZ-a iz 1998. godine o uvođenju 2. obveznog mirovinskog stupa, tj. zahvaćanje u prvi javni stup međugeneracijske solidarnosti, kada za to nisu postojali ni teorijski preduvjeti da bi takva reforma bila uspješna, odnosno pridonosila gospodarskom rastu, kao i na odluku Račanove vlade koja je taj drugi stup primijenila 2002. godine. Glavni „igrači” su tada bili notorni Davorko Vidović i mladi raskrinkani lav Dragan Kovačević.
Naime, niti jedan od barem četiri osnovna preduvjeta nije bio ispunjen: 1. suficit javnog mirovinskog sustava, 2. suficit državnog proračuna, 3. razvijeno domaće gospodarstvo, 4. razvijeno domaće tržište kapitala. Naprotiv, u javnosti su preduvjeti za uspjeh reforme predstavljeni kao ciljevi! Kao marketinški potez promoviran je stav da će buduće mirovine iz 2. stupa biti veće od mirovina iz 1. stupa, pri tome ne govoreći koliko mizerne će te mirovine biti.
Umjesto ulaganja u proizvodnju na djelu je financijalizacija tj. ulaganje u državne obveznice. To je negdje neko vrijeme i funkcioniralo, ali u Hrvatskoj ne može upravo zbog neispunjenih preduvjeta. K tome, u uvjetima pandemije i ekonomske krize padaju cijene dionice, kao i kamate na obveznice, pa se ugrožava dugoročno pozitivno poslovanje mirovinskih fondova te njihova sigurnost i stabilnost.
Drugi su pametniji
Slično loše i opasno iskustvo iskusile su i druge zemlje koje su uvele obvezni drugi mirovinski stup, te su ga mukotrpno ukidale ili transformirale u dobrovoljni, poput Mađarske, Poljske, Slovačke, Estonije, Bugarske… Međutim, Hrvatskoj nije dovoljna ni tuđa, niti vlastita pamet, pa Vladini stratezi ne primjećuju što znači kada 60,83 posto svih novih umirovljenikau 2020. godini iz oba stupa prigodom umirovljenja prelazi u prvi stup, kako bi ostvarili ipak nešto višu mirovinu. Taj bi udjel bio i viši da nije odobreno mirovinskim fondovima da, suprotno stvarnoj namjeni mirovinske „štednje”, dopuštaju isplatu 15 posto „ušteđevine” u gotovini. Čisti mamac!
Što je najpametnije učiniti? Svakako ne ono što je u svojoj Nacionalnoj strategiji predložila Vlada na poticaj financijske industrije i nekog novog Dragana Kovačevića. Mađarski model suspenzije 2. stupa obustavom uplata u 2. stup i povratkom svih novih umirovljenika u 1. stup bi poništavanjem tranzicijskog deficita i uplatama kapitalizirane štednje u 1. stup utjecalo na smanjenje deficita državnog proračuna za oko 12 milijardi kuna te za toliko usporilo rast javnog duga godišnje što bi otvorilo mogućnost veće pomoći gospodarstvu, direktno i poreznim rasterećenjem, te na porast raspoloživog dohotka i na brži oporavak BDP-a, u prvoj godini za više od 3%, kako opravdano tvrdi Željko Garača.
Spašavanje mirovina
No, ponovimo, bilo koji oblik slabljenja 2. stupa ublažio bi gospodarske posljedice aktualne krize i ubrzao oporavak gospodarstva iskazano manjim deficitom, manjim rastom javnog duga i većim rastom BDP-a. Suprotno tome, namjera jačanja 2. mirovinskog stupa iskazana u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine je izrazito štetna.
Ali to slave i hvale državni financijaši poput dr. sc. Ante Žigmana, predsjednika Upravnog vijeća HANFA-e, koji naglašava kako mu je „što se tiče jačanja drugog stupa, jako drago da se u strategiji Vlade i dokumentu s kojim je izašla pred Sabor, mirovinski fondovi apostrofiraju kao vrlo važan dio mirovinske reforme i ne namjerava se pričati o njihovom ukidanju kao što je bio prije slučaj. Način na koji bi se to moglo napraviti je sigurno povećanje uplata u drugi stup i pitanje je na koji bi se to način moglo napraviti. Smanjenjem uplata u prvi stup ili dodatnim povećanjem doprinosa za drugi stup”. Što reći nego – nazdravlje! piše: Jasna A. Petrović
