Tuku ih, izgladnjuju i tjeraju na težak rad, a ako se požale, prijete im zatvaranjem u ludnicu. Ako požele otići na WC, moraju pitati „gazdu“ za dopuštenje.
Nekada ga ne dobiju pa se unerede u donje rublje. Tada ih vrijeđaju i ponižavaju. Obroci su im oskudni, a repete ne mogu dobiti pa često gladuju. Tuširaju se jednom tjedno, ako je „gazda“ dobre volje, zbog čega u ljetnim mjesecima često zaudaraju. Vrijeđa ih se i sustavno ponižava. Najčešće ih drže zaključane, kako im ne bi smetali. Brane im mobitel, Internet i televiziju. Nije rijetkost ni da ih tuku, ako nisu poslušali naredbu – primjerice, crnčili na polju. Ako ne rade, neće dobiti ni ono malo hrane koja im je namijenjena. Nemaju se kome požaliti, kuda otići…
Sve što smo naveli nije atmosfera nekog zloglasnog zatvora ili radnog logora. Sve ovo stvarnost je koju svakog dana proživljavaju osobe s tjelesnim i mentalnim invaliditetom o kojima se država brine kroz sustav udomiteljskih obitelji i privatnih domova. To su ljudi koje je obitelj zbog njihovog stanja odbacila, neki je ni nemaju, te se o njima nema tko brinuti. Kako ne bi bili u institucijama, zbrinuti su u udomiteljstvima u kojima često vladaju, najblaže rečeno, neadekvatni uvjeti. Njih oko dvije i pol tisuće nalazi se u udomiteljskim obiteljima, a nešto manje u privatnim domovima. O uvjetima u kojima žive dosad se nije znalo mnogo, a vjerojatno se ne bi znalo ni dalje da se troje profesora sa studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu nije odlučilo provesti prvo hrvatsko istraživanje na tu temu. Rezultati istraživanja su poražavajući i pokazuju da stotine osoba trpi svakodnevno verbalno i fizičko nasilje, da se zanemaruju njihove osnovne potrebe te krše elementarna ljudska prava. I pritom nema nikakvih sankcija jer društvo kao da je odustalo od ovih ljudi. Najčešće je riječ o osobama s mentalnim i intelektualnim oštećenjima koje se ne mogu same izboriti za sebe. Država za njihov smještaj izdvaja od 1600 do 2300 kuna po osobi, a taj novac odlazi udomiteljima koji su od toga napravili „biznis“.
– Radila sam u jednom takvom privatnom domu nekoliko mjeseci, a onda više nisam mogla izdržati, započinje priču naša sugovornica, mlada socijalna radnica, koju zbog zaštite ne imenujemo.
Štede na hrani i režijama
Kaže kako su u domu vladali uvjeti ravni diktaturi, a smješteni bolesni ljudi tretiraju se kao „resurs“ za izvlačenje državnog novca.
– Nije se smjelo na toalet kako se ne bi potrošilo vode. Obroci su vrlo skromni, meso je rijetkost. Grah, pa opet grah bez ičeg. Nema radionica, nema radne terapije, nema bilo kakve preokupacije. Nakon ručka – svi pod ključ, jer vlasnici moraju nekuda otići. Ne pružaju im elementarnu zdravstvenu skrb, ne vode ih zubaru, ginekologu…Nisam to mogla više gledati. Ako se usprotiviš, dobiješ otkaz. Što je najgore, ja sam socijalna radnica, ali nikad mi nisu dozvolili da radim s tim ljudima. Zaposlili su me radi forme, a zapravo sam mijenjala pelene i čistila krevete. Toliko o socijalnom radu – kaže naša sugovornica.
U domu u kojem je radila službeno je smješteno dvadeset korisnika. No, nikada ih nema toliko na okupu. Razlog vrlo prizeman – ušteda na hrani i režijama.
– Svako malo nekoga odvedu u psihijatrijsku bolnicu i kažu da se nije dobro ponašao. Onda on tamo ostane mjesec – dva. Njima novac za tog korisnika svejedno dolazi , a troška nema – pojašnjava jedinstven poslovni model ova socijalna radnica. Šokiralo ju je i što su u domu u kojem je radila bili slučajevi teških psihičkih bolesti, a osobe koje rade s njima nisu nimalo educirane za rad s takvim, teškim pacijentima.
– Nevjerojatno je da moraš imati ugostiteljsku školu kako bi otvorio kafić, a s bolesnim ljudima i ljudima sa specifičnim potrebama – izgleda – može raditi svatko.
Istraživači – doc.dr.sc. Marko Buljevac i doc.dr.sc.Marina Milić-Babić te prof.dr.sc. Zdravka Leutar – i sami su bili u šoku kada su vidjeli koliko je stanje na terenu loše. Svjedočanstva obespravljenih štićenika zabilježili su diktafonom i otkrili kako verbalno i fizičko nasilje nisu rijetkost u udomiteljskim obiteljima.
Strah od “ludnice”
– Onda me on uhvatio za vrat, jako…kak je on mene tako pritisnuo, ja sam se kad sam ušla u sobu srušila, malo sam se razbila. Onda me lupio nogom. Ja sam ga isto, al ne tak jako zašto što je mal bio i nisam ga htjela jako. E onda je njegov brat nasrnuo na mene i zgrabio me za vrat, opisala je svoje iskustvo štićenica jednog doma.
Studija je otkrila i kako se osobe s invaliditetom sustavno ponižava i vrijeđa i to baš po osnovi onog zbog čega od društva i trebaju pomoć – invaliditeta. U nasilju sudjeluju svi – od udomitelja do članova njihovih obitelji i službenih osoba, poput medicinskog osoblja ili socijalnih radnika.
– Rekla je (misli na socijalnu radnicu, nap.a.) da smo beskućnici, neradnici i ljudi niškoristi, zgubidani. Da nas treba samo maltretirat i uništavat i da, normalno, mi im ne možemo ništa – drugo je iskustvo. U opsežnoj studiji štićenici iznose upravo nevjerojatnu količinu uvreda kojima su svakog dana izloženi, a ako ne šute i trpe, kao što moraju, vlasnici domova i udomiteljskih obitelji prijete im zatvaranjem u psihijatrijsku ustanovu. Jedna korisnica tako priča kako je svo poniženje trpjela jer se panično bojala da će ju zatvoriti „u ludnicu“ gdje će joj biti još gore.
– Udomiteljica mi je govorila da sam ja psihički bolesna i da nisam za ništa sposobna. Da nikada neću ozdraviti i uvijek ću imati problema. Čak je govorila da sam ja najlošija od svih njih tamo. Nas smo tamo bile četiri a ja sam i najviše radila i bila sam najaktivnija, a ona je rekla da sam najbolesnija – ispričala je druga.
Higijena u udomiteljskim obiteljima često je vrlo dvojbena, a štićenicima ne dozvoljavaju osnovno održavanje čistoće. Osobama s mentalnim oštećenjima tako ne daju da se peru, mjere količinu potrošene vode, a nekada ih tjeraju i da prljavu odjeću peru na ruke, kako kroz rad perilice ne bi potrošili struje.
Štićenici ne mogu sami izabrati ni koji će higijenski proizvod koristiti, a naročito je to problematično ženama tijekom menstruacije kojima se ne dozvoljava ni da same izaberu koje higijenske uloške žele i trebaju, upozoravaju istraživači.
Zakon o udomiteljstvu decidirano kaže kako oni koji se odluče baviti udomiteljstvom moraju štićenicima osigurati kvalitetnu prehranu. To često nije slučaj. Korisnici se žale da su obroci vrlo oskudni, hrana često ne odgovara njihovim potrebama, a zna se dogoditi i da se korisnike za loše ponašanje kažnjava uskraćivanjem hrane.
Kruli im u želucu
– Piletina se jede jednom tjedno, grozota. Kruli u želucu, oči nam skaču.Nekada je pečeni kruh, šnita-dvije pečenog kruha od starog kruha se napravi. Jednom, dva put mjesečno je to. Nama je to onda blagdan – žali se jedan korisnik.
Drugi opisuje kako su udomitelji itekako svjesni da krše zakon, pa se trude ostaviti dobar dojam kada dolaze socijalni radnici kako bi obavili nadzor. Tada se stolovi savijaju pod obiljem hrane.
– Bila je situacija da je dolazila šefica socijalne službe u kontrolu. I nas odmah gazdarica posjedne za stol. Pohani krmić za ručak, juhica, salatica…Nema što nema, pun stol svega, domaćeg kruha…Slučajno je ispalo tako da ti ljudi nisu došli, ta šefica socijalne službe. Mi smo debelo odradili te kremenadle, još desetorostruko – otkrila je jedna štićenica. Objasnila je i kako su svi štićenici tada dobili naputke da socijalnoj radnici moraju reći kako tako svaki dan „lijepo zajedno jedemo“.
Posebno je tužna ispovijest jedne štićenice koja je, praznog želuca, zaključana u sobi morala slušati kako vlasnik udomiteljske obitelji organizira feštu za svoje prijatelje lovce, na kojoj je ispekao prase. Kako njegovi prijatelji ne bi vidjeli štićenike, morali su biti zaključani, a mnije im bilo dopušteno ni do WC-a. Druga, pak, priča kako joj nisu dozvolili da drži otvorena vrata svoja sobe kako bi bar malo topline iz dnevnog boravka – jedine grijane prostorije u kući – došlo do nje. piše
