U 104. godini burnog života umro naš najstariji partizan, čovjek koji je spojio Tita i Jovanku
U 104. godini burnog života umro je najstariji hrvatski partizan, legendarni Juraj Đuka Hrženjak.
Otišao je mali veliki čovjek, mirno i samozatajno, kako je i živio. Rodio se 10. ožujka prevratničke 1917. godine u “šusterskoj”, radničkoj obitelji u Negovcu kod Vrbovca, u danima Prvog svjetskog rata, nekoliko dana nakon što je pao ruski car Nikolaj II., na drugi mandat stupio američki predsjednik Woodrow Wilson, a prvi pokušaj proboja Solunskog fronta kod Bitole nije uspio.
Svojim životom potvrdio je da je vršnjak 20. stoljeća, koje je obilježio svojom stalnom borbom i bio je sudionik mnogih velikih i ključnih događaja hrvatske povijesti.
– Prošao sam zaista puno toga, i sreće i straha sam se “nauživao”, odrastao, učio se i stjecao iskustvo u možda najgorim vremenima, koja su bila istodobno i velika i mizerna. Gledao ljudsku hrabrost i ljudski šljam. Često se pogledam u ogledalo i pitam ono što me mnogi pitaju: “Đuka, je li ti to sve trebalo? Je li ti nečega žao?” I odgovaram: “Ne, ne bih mijenjao svoj život, premda mi bude teško kada vidim što se danas događa i kako se želi promijeniti povijest i činjenice. I najgore mi je kad vidim kako se pljuje po djedovskim grobovima i naporima” – rekao nam je na proslavi svog 102. rođendana – zagrebački ilegalac, koji je čak neko vrijeme kao obavještajac radio u uredu tadašnjeg ustaškog ministra Joze Dumančića, partizanski borac, sudionik ZAVNOH-a, organizacije koja je temelj današnje slobodne Hrvatske, a potom i sudac Ustavnog suda SR Hrvatske, suborac takvih legendarnih velikana poput Ivana Šibla, Vece Holjevca, Andrije Hebranga, Kate Pejnović, ali i Franje Tuđmana, kojeg je još znao otprije Drugog svjetskog rata, kad su se susretali na ilegalnim sastancima. Kazat će tada da mu teško pada kada vidi kako nas žele omalovažiti našu borbu, pa i nazvati nas nepodobnima, još sam ponosniji na nas partizane, na ilegalce koji su stavljali život na kocku za slobodu i pravednost, premda mi je nekad žao što sam, eto, morao to doživjeti.
Odan svojim idealima, Đuka Hrženjak ostao im je vjeran do kraja svog života. Nije, poput mnogih, zaboravio ni svoju prošlost ni svoje suborce, niti je promijenio kaput i prelakirao svoju prošlost.. Dosljedan i svoj, što je u ovim našim vremenima naglih izdaja i lakonskog odbacivanja vlastitih uvjerenja, posebna odlika, Đuka Hrženjak ostao je vjeran sebi do kraja svog dugog, plodnog i uzbudljivog života. Živio je u Zagrebu u dvosobnom stanu ustavnog suca, na četvrtom katu u zgradi bez lifta, odakle se svaki dan volio prošetati do Dolca i tamo popričati s kumicama te kupiti nešto povrća i mesa za ručak. Uvijek je bio veseo i bistra uma, s vječnom cigaretom u istima. – Kaj da radim, pušim od svoje osme godine, smijao se na podbadanja da prestane pušiti u svojoj stotoj godini, a volio je drmnuti i omiljeni mu vinjak Cezar.
Uvijek je rado prepričavao legendarnu priču, kako je baš on “odgovoran” za brak Josipa Broza i Jovanke Budisavljević. Naime, pričao je, u Lici, gdje je bio u partizanima u II. ličkoj, postojala je “ženska četa” i bila je, priča, među njima i Jovanka.
– Iz Vrhovnog štaba tražili su neku pismenu i pametnu curu, pa sam se odmah sjetio zgodne i pametne Jovanke – smijao se Đuka dok bi prepričavao tu anegdotu.
– Ali za ono što se kasnije dogodilo, ne snosim odgovornost – znao bi pričati dok je uvlačio dugi dim cigarete. Bio je zadužen i za prebacivanje Vladimira Nazora, prvog hrvatskog predsjednika, u Topusko na zasjedanje ZAVNOH-a, a prisjeća se i svojih razgovora s velečasnim Svetozarom Rittigom, koji je održao mise za partizane u Topuskom.
– Pozdravio sam ga s “Hvaljen Isus”, na što mi je odgovorio: “Vazda budi, a zar i vi komunisti tako pozdravljate? Bude nešto od vas komunista kad tako pozdravljate!” rekao mi je veselo velečasni Rittig. Ja sam mu odgovorio: “I od vas velečasni kad ste došli k nama!”.
Đuka Hrženjak, teško da će biti jedan od onih kojem će se ovaj grad odužiti, makar nekom malom pokrajnom ulicom, na sjećanje na čovjeka koji je svih svojih 103 godine ponosno nosio na svojim leđima i ima se pravo mirno i ponosno, bez krivnje i grižnje savjesti, okrenuti za tragom svog života. Piše
