Hrvatska nema strategiju: U domovima 17.000 starijih, na listama čekanja 72.000

Točan broj privatnih i obiteljskih domova se ne zna, ima ih oko 150, a samo petina korisnika može sama snositi trošak

Inspektori Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku jučer su obavili nadzor u obiteljskom domu “Zelena oaza” u Andrijaševcima, no izvješće još nije sastavljeno. Nedvojbeno je samo to da druga dva objekta, izgorjeli i onaj do njega, nisu imali dozvolu za rad. Iz tog drugog objekta, na kojem su popucali prozori od požara koji je usmrtio šestero starijih i teško pokretnih korisnika, svi korisnici, a ukupno ih je 21, iseljeni su u nedjelju. – Dio korisnika odveli su članovi obitelji, a devetero ih je smješteno u dom u Loborgradu – rekla nam je Stanislava Erdelja, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Donja Stubica.

Isplativ biznis

U RH je 799.286 osoba ili 19,1% staro 65 i više godina, kazuju podaci Statističkog ljetopisa iz 2016., i zemlja smo čije je stanovništvo starije od prosjeka EU. Iako taj trend neumitno raste već 70 godina, politika ga je sustavno ignorirala pa danas imamo zapušten sustav koji nije u stanju odgovoriti na potrebe skrbi za stariju populaciju. Postoji 45 županijskih domova za starije i nemoćne i tri državna (Metković, Oklaj i Blato) u kojima je smješteno oko 11 tisuća osoba, dok se točan broj privatnih i obiteljskih domova ne zna sa sigurnošću, nego se okvirno računa da ih je oko 150 i da u njima živi oko 6000 starijih osoba. Međutim, potrebe su znatno veće pa liste čekanja broje više od 72 tisuće ljudi. Vlada je potkraj prošle godine odlučila da će za 48 državnih i županijskih domova u 2020. izdvojiti oko 178 milijuna kuna. Najviše novca dobit će Splitsko-dalmatinska županija, oko 23 milijuna, Istarska, oko 18 milijuna, zatim Osječko-baranjska, 17,5 milijuna, te Grad Zagreb oko 16 milijuna kuna.

Preostalih oko 150 domova u privatnom su vlasništvu i uvelike se pokrivaju mjesečnim naknadama korisnika. Budući da se broj privatnih domova stalno povećava, to je očito isplativ biznis, iako ga uglavnom ne sufinancira država. Samo manji dio obiteljskih domova odlučio je ući u mrežu socijalne skrbi, za razliku od privatnih domova koji većinom imaju ugovor s državom te po potrebi smještaju i korisnike koji imaju pravo na subvencionirani smještaj, a time te domove kontroliraju resorne inspekcije.

Povremeni tragični događaji pokazuju da ti domovi nisu pravno dobro regulirani. Da Hrvatskoj nedostaje strategija za dugotrajnu skrb kojom bi se odgovorilo na potrebe starijih osoba, utvrdila je i EK u redovitom izvještaju o starenju. Javni rashodi Hrvatske za dugotrajnu skrb starijih osoba manji su od jedan posto BDP-a (0,88 posto). RH prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije za 2015. ima samo 200 kreveta na 100.000 stanovnika u domovima za starije, za razliku od europskog rekordera Švedske u kojoj je bilo 1300 ležajeva. Češka i Slovačka imaju 700 ležajeva na 100.000 stanovnika, Slovenija 900, Njemačka 1150… EK navodi da je na stotinu osoba u mlađoj skupini starijih, u dobi od 65 do 74 godine, njih 38% ima teškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. U starijoj životnoj dobi (85+) taj udio iznosi čak 68%.

Čeka se deset godina

Uzimajući u obzir sve državne i županijske domove za starije osobe, druge domove i centre za skrb, mjesta u domovima ima za samo 3,68% osoba starijih od 65 godina, zaključuje EK koja uočava da je osim dugih lista čekanja, različitih cijena u državnim, županijskim i privatnim domovima, prisutna i nejednaka regionalna distribucija raspoloživih mjesta. Domaće umirovljeničke udruge često znaju reći da su ljudi smješteni u državne domove za starije najpovlaštenija skupina hrvatskih umirovljenika, jer imaju 24-satnu skrb, subvencioniranu cijenu i kvalitetne uvjete. Izvaninstitucijski oblik smještaja starijih pružaju i udomiteljske obitelji te obiteljski domovi, no teško je naći precizne podatke o njihovu broju.

Marijana Bađun, istraživačica Instituta za javne financije, upozorila je u nekoliko svojih radova da postojeći sustav financiranja domova za starije osobe stvara velike nejednakosti među korisnicima smještaja. Na mjesto u državnom domu, gdje su cijene smještaja ovisno o broju soba između 1600 i 4000 kuna, čeka se najmanje deset godina. Prosječna cijena smještaja u privatnom domu je oko 6000 kuna. Zbog popunjenosti “državnih” domova korisnici koji se moraju hitno smjestiti prisiljeni su tražiti smještaj u privatnim domovima i plaćati višu cijenu, čime su stavljeni u neravnopravan položaj. Istraživanje pokazuje da je samo petina korisnika u privatnim domovima mogla sama potpuno snositi trošak, a u “državnim” je domovima to moglo 45% korisnika. Piše